Hanadi Smajić – Snovi koje (ne) sanjamo

Hanadi Smajić – Snovi koje (ne) sanjamo

Hanadi Smajić – Snovi koje (ne) sanjamo

Kratka priča Hanadi Smajić pristigla na naš kvir umjetnički konkurs Kad četiri zida postaju četiri strane svijeta.

Opet sam je sanjala sinoć i više nisam sigurna da li me progoni ona ili moja sjećanja na nju, ostavljena negdje u međuprostoru mog bića, pa tako odlučim skočiti ovo jutro iz kreveta i, još bunovna i neumivena, posložiti to u seharu i ovaj put tu seharu zaključati.

Martini Vinogradi, SAD, prošle godine, nekad u junu. Iako sam donedavno sjećanje uspijevala i podražiti, sad ga više i ne osjećam, al’ sjećam se još uvijek tog presjeka u koljenima. Doktori bi vjerovatno napisali ovako: „Pacijent prekriven kontuzijama u predjelu abdomena, iskrivljen u koljenima, konfuzan, riječi nepovezane“, a ja potvrđujem da mi niko nije zadao tup udarac u stomak, a noge me jesu izdale, tako da sam se savila do poda u trenutku kad je ušla.

Radila sam tad u liquor storeu na Martinim Vinogradima, a u trenutku kad je otvorila vrata bila sam za kasom zajedno s drugaricom Anom iz Begea. Moja reakcija nije ostala neprimijećena, pa kako sam ostala zakucana pogledom za onaj ogromni portal, Ana je ostala zabuljena u mene. „Aj, brate, pa tebi su se noge jebene odsekle kako je riba ušla!“ – dobaci Ana. „Pitam se da li je iko tako odlepio za mnom?“ U svakom drugom slučaju, onom gdje iole vladam sobom i vlastitim mislima, pogotovo zato jer mi je Ana bila draga, dala bih joj neki kompromitujući odgovor, ali je ovako, dok sam sva ukočena pogledom pratila kako se ona kreće po radnji, iz mene iscurio odgovor da nema šanse da se to Ani moglo desiti, jer ono majka jednom rodi.

Djevojka kojoj nisam znala ime, u međuvremenu je, kao da već unaprijed zna šta joj treba (vjerovatno jeste znala), nemarno pokupila vino s police, došla kod Ane za kasu i završila kupovinu s paklicom duhana i malim OCB rizlama. Umorna od teškog rada, sumorna od života kojem nije otkrila nijednu jednačinu, u moru promila u kojima otkriva sve i jednu – kako su portali radnje bili do savršenstva uglancani, mogla sam da je vidim kako sjeda u auto, mota cigaru, uzima cug i više nego dovoljno velik i staje na gas. Krenula sam već da kao mušice po njoj kačim svoje asocijacije i znala sam – gotovo je. Odlijepila sam totalno.

Bio je juni i tek sam počela da radim tu i upoznajem mušterije, pa mi je reakcija na nju, za koju ću ubrzo saznati da je bila poput uglancanog stakla providna, pomogla da od šefa koji se našao u neposrednoj blizini saznam da je ona tu stalni kupac i da se zove Victoria. Lijepo, pomislila sam.

Nije me slagao, dolazila je svaku noć. U od zemlje i blata prljavom kombinezonu, šatirane kose koja se presijavala ispod slamnatog šešira, sa pet-šest kila viška, za kojih poslije samo jebene Monroe mogu reći da su stajale baš kao da treba tu da budu. Teškim i bučnim pokretima spuštala bi na kasu uvijek isto: dva litra vina, paklo duhana (American Spirit, organski) i OCB rizle. Radila je kao landscaper i vjerovatno živjela na putu prema našoj radnji, pa smo joj bili obavezno skretanje na putu s posla. Pratila sam sva njena raspoloženja, čak ih i imitirala. Onako kako bi prilazila, upijala bih sumanuto zbivanja u njoj i lijepila ih po svojim facijalnim ekspresijama.

Nije bilo od pomoći neke, ali jedan dan su mi se zvijezde nasmiješile. Trideset stepeni u hladu, sunce koje bezobrazno želi prodrijeti u trgovinu i klima unutra koja prkosno odbija surađivati i ona koja ovaj put, umjesto od zemlje i blata, ulazi i unosi junsko sunce mirišući na kreme za sunčanje i čistoću u svom začeću. Na moje zapažanje da je osunčala hladni liquor store, šeretski mi je namignula šapnuvši mi ime plaže na koju se ušunja poslije pet popodne, uspješno izbjegavajući ostatak ostrva pun napaljenih bučnih klinaca, preporučivši mi je, kako reče, toplog srca.

Fora s Martinim Vinogradima je ta što je to otok bogatih, pa su većina plaža koje izuvaju iz cipela svojom ljepotom privatne i sve dok nemaš fizički dokaz u vidu lične karte koja će potvrditi da dolaziš sa samog otoka, za tebe i ostale sezonce rezervisane su sve druge – ništa, doduše, manje lijepe osim ukrašene činjenicom da ležiš i sisaš prst osobe koju ne poznaješ.

Ovako je moglo proći i ljeto, već smo ušli u pržionu jula kojeg obožavam, da to jutro (saznat ću tek kasnije da su oni bili okidač), spremajući se na posao, nisam obukla šorc triput širi nego što sam ja bila, pa sam u nedostatku vremena da se presvučem, trkom izlazeći iz kuće, pokupila tregere koje ću staviti u autobusu do posla. Tad mi se, osim zvijezda, i samo sunce nasmijalo.

Ovaj put joj nisu trebale rizle. „I love your suspenders“, procijedila je. Umjesnost mi je jača strana, znam kad, kako, šta i zašto, pa umjesto hvala, usmjeravam pogled na sebe sve dok se ne uvjerim da ih baš ja u ovom trenutku nosim, pa uspijem izustiti: „Aha, moji tregeri, spada mi šorc, pa eto, tako…“ Pomislim da će to ličiti na nešto što će upropastiti svaku šansu da pokušam nastaviti ovaj razgovor, ali Victoria iznevjerava moja očekivanja. Uzima račun koji sam joj upravo dala, naslanja se na pult, pa joj lice ne vidim od oboda šešira, te piše svoje ime i broj telefona i odlazi. Adrenalin je učinio da sjećanje na sam taj događaj brže izblijedi, ali mislim da sam poljubila račun razmazavši tintu i odjurila tražiti Anu po radnji, zaurlavši da sam dobila njen broj.

Dogovorile smo se vrlo lako: nedjeljom nijedna od nas nije radila. Ona nosi gin-tonic, ja Fireball, viski zaslađen s ekstraktom cimeta. Bočica je koštala jedva dolar, a malo ko mu se prepusti na duže staze jer od dužeg konzumiranja riskiraš sve – od ciroze jetre do sljepila, pa sam napravila šalu. Preko poruke joj nagovještavam da imam kod sebe flašu Fireballa te da još uvijek ima vremena odlučiti druži li joj se još uvijek sa mnom.

Pokupila me ispred kuće nekom olupinom od auta i stala na gas. Pored Fireballa, imala sam paket hladnog piva sa sobom, pa sam, smjestivši se u auto, odmah jedno otvorila. Ona gleda pravo, usmjerena, odmjerena u svojoj razuzdanosti, dok mi rukom koja nije za volanom daje znak da i njoj otvorim jedno. Pitam je blesavo ko će nas voziti kući ako se ona razvali, i ona mi pokazuje rukom na mene.

„Ali ja ne vozim.“

„Znam. Zato ne postavljaj ta pitanja i otvori mi pivo.“

Pričamo smjerom obrnuto od kazaljke na satu. U autu ću saznati s kakvom patologijom se bori – činjenicom da svaki momak ode kad shvati u kakav je težak alkoholizam zapala i da when a man loves a woman je samo urbani mit, jer misli da niko ne voli nikoga dovoljno kad zagusti, da ima problem s vremenom koje se pred očima rastapa u svijećama, a tek poslije da dolazi iz Bruklina, ima 35 godina i da je rođena u znaku škorpiona.

Nalazimo se na ulazu one plaže koju mi je spomenula dok sam bila za kasom. Stvarno treba propusnica. Mladi momak čila na improviziranim vratima od zavezanih šalova i tu nastupa Victoria. Ja ostajem po strani i ostavljam si užitak promatranja. Ona će momku, mangupski do neba: „Nemamo sa sobom nikakva dokumenta. Ma šta kažeš, stalno pokušavaju sezonci na istu foru? Da ti možda ne izgledam kao jedan baštovan? Ili kao da prodajem pića buržujima cijelo ljeto? Ajde, molim te. Usput, panj-dva da nemaš?“

Uzima vutru i osjetim mekoću šala dok se provlačim unutra. Na plaži smo. Najljepšoj plaži Martinih Vinograda. Zaneseno, više nego hrabro, bacam joj se u zagrljaj. Uzvraća mi.

Mamma mia, just made a fool of him, BUT MAMMA I couldn’t resist it.

Gledam u taj plavi čuperak, dok u ritmu bosonog skače, i imam osjećaj da svaki pokušaj da sad ispričam šta me u tom trenutku preplavilo izbacit će ovu priču iz tračnica na isti način na koji sam ja bila promatrajući nju. Pomažem joj, ovaj put ne izmišljajući riječi: JUUUUUUST HOW MUCH I’VE MISSED YOU.

Koliko je mekanog pijeska ispod stopala, toliko smo osjećaja isprevrtale naopačke, mrtve pijane i naduvane, pripremajući se uletjeti u more i ostaviti algama sve naše tajne. Sjetila sam se apsurdnog pokušaja Kaligule da usred nesreće koja ga je zadesila traži mjesec, znajući da je to od svih stvari koje mu se kao caru mogu prinijeti jedina nemoguća, i bila sigurna da bih ja tu noć mogla jedan uštap spustiti.

Sljedeći trenutak me skoro pa otrijeznio. Trzam se iz vlastite misli dok skidam šorc, dižem glavu i vidim nju kako stoji ispred mene, spremna se prepustiti vodi, nesvjesna da je ona upravo jedna sjekira zaleđenom moru svih drhtavica za koje sam bila sigurna da su davno zamrle. Gola je potpuno. Gola i dlakava. Moje facijalne ekspresije mogu često vrlo lako i tečno umjesto mene da pričaju, pa da bih spriječila ono što znam da ne mogu kontrolirati, gledam je pravo u oči.

Slagala bih kad bih rekla da nisam, stidljivo poput djevojčice koja će prvi put si zavući prste u gaće, pogledala je cijelu, i asocijacija koju je njena, obrasla u gustim dlakama, pička izazvala, i dan-danas čini da se osjećam kretenom kakav zapravo jesam. Na trenutak me vratila na sva moja putovanja vozom, suludim tračnicama i gustim šumama u koje su urastale, i bezbrižnosti koje su u meni izazivale. Nisam mislila o seksu. Nisam mislila ni o čemu. Bila sam djevojčica ponovo. Djevojčica pored žene od trideset i kusur godina. I po principu monkeyseemonkeydo modela, tj. ugledanja na uzore, vrlo brzo i sasvim obnažena djevojčica.

Sjećam se da sam u vodi poželjela ostati zauvijek i da sam znala da, jednom kad izađem, više ništa neće biti isto. Intuicija mi je govorila da ona osjeća isto. Nije me prevarila. Pao je debeli mrak kad su nas ralje talasa izbacile na obalu. Jedva smo našle auto u mrklom mraku, nijedna se nije sjećala gdje je ona metalik-plava olupina parkirana. Konačno, nabasale smo na auto i odvezle se do prvog bara. So mi je štipala kožu, a ja se nadala da sjećanje na ovaj osjećaj neće korozirati dok sam živa. Bar pun srednjovječnih Amera, dok trojica dekica na bini zvuče kao da će upravo silovati motornu pilu. Ne ona njih. Dekice motornu pilu, i sve to zajedno podsjeća koliko je, u stvari, Amerika seljačka zemlja – taj debakl i razbijanje flaša i glava flašama tjera nas u nešto mirniju atmosferu puba odmah do, gdje se smještamo za šank i naručujemo pivo.

Upravo napustivši jedan, drugi debakl ću napraviti ja, pa i ne dočekavši da mi pivo stigne, izbezumljena od nje i bolesna od sebe, prvi put u životu tako direktna, govorim joj k’o iz topa: „Nestalo mi je daha kad sam te prvi put vidjela.“

„Vidjela sam.“

Smije se. Smijem se i ja. Stiže pivo i nazdravljamo u to ime. U kakvo ime? Ime njene pobjede ili ime moga poraza? Svejedno, i dalje se smijem. Razgovor se odmotava i ja zaboravljam šta sam upravo pomislila.

Ostatak noći kružimo ostrvom u njenom autu. Nemamo nekog izbora – posjeduje samo jedan CD, onaj od Radioheada. Ona pjeva iz sveg glasa. Ja opet posmatram.

U svitanje me ostavlja pred kućom. Čak i da nisam smještaj dijelila s još dvanaestero ljudi, ne znam bih li je pozvala unutra. Bila sam kao zmija koja je upravo progutala izabranicu svog života i potrebno joj je devet mačijih života i još toliko zmijskih kožica da ih provari. Zagrlile smo se i sve što sam čula jesu tragovi točkova koji su zaparali cestu nakon što je odjahala u novi dan.

U liquor storeu smo se vratile na početak. Vino, paklica duhana, rizle. Par pogleda. Presjek u koljenima svaki put kad uđe. Nesvjestica kad izađe.

U međuvremenu sam se vratila u Sarajevo i na sve načine pokušavala je naći. Puno mi je pomoglo što znam da se zove Victoria i dolazi iz New Yorka. Imam njen broj koji isto tako puno pomaže – poruke s naših mreža vjerovatno nikad ne bi došle. Nisam ni pokušavala, ne znam ni šta bih joj napisala. Sjećam se da mi je, ležeći na plaži, pijući gin onako kako ja pijem čaj od kamilice – ne trepnuvši, rekla da će jednog dana doći u Sarajevo. Možda je zbog tog obećanja tražim i preturam svaku moguću mrežu koja će naći jednu jedinu Victoriu u New Yorku, kojih ukupno ima dvije, vjerovatno.

Ili je tražim da joj kažem da sam se to jutro, kad me ostavila pred kućom u kojoj sam stanovala, između ostalog, s bivšom djevojkom i još jedanaestero ljudi, tiho ušunjala na vrata pazeći da ne probudim nikoga, i zatekla upravo bivšu kako me zabrinuto čeka jer Martini Vinogradi nije bio mjesto na kojem možeš zaglaviti, a moj se mobitel odavno ugasio i, ne objasnivši ništa, dala joj veliki poljubac u čelo, poljubac keksa i mlijeka i, poput svilene bube, lagana poput pera, krenula putem svoje sobe, tek jedva naglas pjevajući: What the hell I am doing here – I don’t belong here, istinski vjerujući da ću se opet znati jednom tako (pre)pustiti.

Ili je, pak, tražim da joj kažem da je u moj American Dream uspjela stati jedna žena Victoria; jedna mala pobjeda i mnoštvo velikih poraza, kao i obično.

Ne znam.

Kratka priča je nastala uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Kratka priča je objavljena uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj kratke priče isključiva je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Cvijet koji raste u procijepu betona na ulici

Cvijet koji raste u procijepu betona na ulici

Cvijet koji raste u procijepu betona na ulici

Lična priča o borbi s depresijom tridesettrogodišnjeg mladića.

Depresija po klasifikaciji spada u poremećaje afekta ili raspoloženja. Glavni simptom je promjena raspoloženja, a sekundarna obilježja poremećaji nagona i kognicije. Simptomi poremećaja raspoloženja dijele se na emocionalne, motivacijske, ponašajne, tjelesne i kognitivne. Depresija, osim sniženog raspoloženja, uključuje oskudnu emocionalnu reakciju, gubitak volje, inicijative, energije i interesa, osjećaj krivice te smetnje nagona. Najčešći je psihijatrijski poremećaj ne samo u klasifikaciji poremećaja raspoloženja, nego i poremećaja općenito. Njena ekspresija može široko varirati, ali prateće karakteristike depresije mogu se smatrati osnovnim i univerzalnim. Na afektivnom nivou, depresivna osoba se osjeća tužno i manjka joj motivacije za poduzimanje akcija, a na kognitivnom nivou vrlo je pesimistična u procjeni uspjeha utjecaja na okolinu. Na ponašajnom nivou, depresivna osoba je manje aktivna, najčešće s gubitkom apetita i seksualnog nagona. Simptomi se najčešće pojačavaju vremenom i mogu dovesti do suicidalnosti… Ovo je objašnjenje mog svakodnevnog stanja i načina života otkako pamtim sebe.

Generacijsko nasilje utkano kaišem

Dolazim iz sredine u kojoj oboljenja i stanja psihe koja odudaraju od normativa ne postoje. Niko nije nikad depresivan, anksiozan, ništa – osobi je samo ekstremno dosadno i mogla bi šta oko kuće srediti ili uzeti knjigu u šake. To je vječito rješenje. Ni babe ni dede nisu nikad ni od čega obolijevali jer su imali čime da se bave u životu. Logično. Ovi mladi danas samo izmišljaju. I prolaze dani i godine, a ja ostajem u začaranom krugu iz kojeg ne vidim izlaz. Prvorođeno sam dijete, roditelji su me dobili mladi. Nisu znali šta će sa sobom, učili su šta će sa mnom. Sve svoje frustracije, strahove, neznanje, ambicije prenijeli su na mene.

Sve generacijsko nasilje utkano je kaišem po mojoj koži.

Nagli pad u već postojeće depresivno stanje

U svemu sam morao biti najbolji, imati sve petice, biti uzor i pohvala – potvrda i dokaz da je neko u porodici uspio u životu. Moje želje, ambicije, emocije nisu bile bitne niti vidljive. U sedamnaestoj se desio preokret i epizoda koja je moje stanje o kojem još uvijek ne znam ništa zauvijek promijenila. Protiv svoje volje sam autovan tako što su moji provjeravali moj telefon i tamo pronašli poruke koje sam dobio od momka koji mi se tada sviđao.

To je automatski povuklo i privuklo mnogo psiho-fizičkog nasilja, prijetnji i ucjena. Osjećao sam se izgubljeno, prestrašeno, ostavljeno, kao u nekom bazenu beznađa. Ovaj događaj označio je nagli pad u već postojeće depresivno stanje.

S osamnaest odlazim od kuće. Nakon prvog pokušaja suicida.

Radim, studiram, borim se iz dana u dan da ustanem iz kreveta, izađem, hodam, jedem. Studiram psihologiju, ali ne razumijem sebe i svoje emocije. A sramota je tražiti pomoć. Šta će ljudi reći? Na studijskoj grupi sam upoznao svog tadašnjeg momka i to je bio jedan krasan period života, smijao sam se, izlazio i plesao, volio i bio voljen. Lijepo smo se slagali dok nisam osvijestio da pravim grešku i ne izlazim iz kruga nasilja. Nisam samo ja nosio breme generacijskog nasilja nego i on. Previše emotivnog tereta s obje strane. Nema se tu šta dalje puno pričati, često sam poslije sebi govorio. Idemo dalje, valja odigrati ovaj život što je bolje moguće. Većina mojih dana posljednje decenije života je prošla u magli, obavijena tugom i samoćom. Velikom tugom.

Dan D

U Sarajevu je bio tmuran jesenji dan. Partner i ja se budimo rano, ne radimo, napokon slobodni, ispijamo jutarnju kafu u omiljenom kafiću i odlučujemo da je dan savršen za uživanje u sunčanom danu u Mostaru. Palimo fijata i idemo. Mostar okupan u suncu, ljudi su sretni i nasmijani. On je sretan i nasmijan. Ja? Ja sam prazan. Bukvalno. Ništa. Nema sreće, nema tuge. U povratku kojeg se mnogo i ne sjećam, potišten je i nisam spreman da se bavim njim još uvijek, jedino o čemu razmišljam je da li da okrenem volan udesno i da nas survam niz liticu ili ulijevo pa da izazovem udes. Danas se uopšte ne ponosim time – tada je to bio izlaz iz praznine. Kad bolje razmislim, sve vrijeme svog života živio sam prazninu.

Udes se učinio na trenutak kao izlaz, šansa. „Ne mogu više“, kroz suze i strah sam ponavljao kao mantru koja se otegla do Sarajeva. Bez odlaganja sam potražio stručnu pomoć. Savjetovanje, psiholozi i psihijatri na repeat. Iznova i iznova. More suza, boli, uspomena. Razrješavanje konflikata iz djetinjstva, začaranih krugova, nasilja. Izlazak iz matrice, konteksta i komfort zone. Iznova i iznova.

 

Prigrliti sebe

Ono što identifikujem kao prepreku sve ove godine jeste činjenica da se o depresiji ne priča. Nikad i nigdje. Ili ako se priča, priča se malo. Nema mnogo ličnih priča, lične borbe pojedinaca – a to nam treba. Kao motivacija da se borimo, da ne odustajemo. Sada idem na psihoterapiju i nisam na medikamentima. Razriješio sam mnogo stvari i srećan sam i hrabar. Moja mantra je napokon JA TO MOGU. Svaki dan mogu sve što želim, a želim mnogo. Nema više osjećaja praznine i boli jer sam prigrlio sebe. Neću lagati i reći da je sve riješeno. Nije. I dalje je tu strah da ne prođem opet cijeli put. Posebno otkako se borimo s globalnom pandemijom. Bilo je teških dana, ali rješivih. Istrajati. Svaki dan.

Biti gej i depresivan nije dobitna kombinacija. Pogotovo kada tražite stručnu pomoć. Ali je važno da je potražite bili gej, strejt ili šta god.

– „Ko vam može pomoći na putu borbe i izlječenja?“

– „Moj momak.“

Pitanje i odgovor poslije kojih se vraćate par stepenika unazad u svom procesu, ali ti stepenici vas samo ojačaju. U procesu voljenja i prihvatanja sebe na putu koji sam prošao jako mi je olakšalo to što sam gej. Zašto? Zato što smatram da nas naše lične borbe generalno ojačaju kao ljudska bića i da smo zahvaljujući njima spremniji i na niz drugih životnih izazova. Svaki dan izlazimo, postojimo, cijeli život smo izloženi prijetnji po svoje postojanje. Zar da nas depresija slomi? Meni pomaže sagledavanje malih stvari, a ne konteksta – svakodnevno. Odlazak u prirodu, šetnje sa psima. Gledanje filma, meditacija. Cvijet koji raste u procijepu betona na ulici, svaka zraka sunca.

Tebi?

 
Fotografija: Unsplash
Blog je nastao uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Žrtveno jagnje homofobije – moja priča

Žrtveno jagnje homofobije – moja priča

Žrtveno jagnje homofobije – moja priča

Mladić iz Sarajeva objašnjava kako je dobio otkaz u firmi jer je s kolegom razmjenjivao riječi poput bebo i mili.

Moja priča započinje onako kako bi vjerovatno započele mnoge druge u Bosni i Hercegovini, kao i na Balkanu, gdje se često zapitam u kojem smo stoljeću u stvari ostali. Naime, moja „borba“ u BiH traje sigurno od trenutka kada sam se rodio, s tim što se često pitam da li sam u nekim momentima bio svjestan svega toga ili ne. Jednostavno, od kada sam postao svjestan sebe, shvatio sam da se moram uklapati u kalup. Taj kalup je značio da se moraš ponašati kako se i drugi ponašaju, pričati kako drugi pričaju, izgledati i oblačiti se onako kako se drugi oblače. Pravila igre su bila jasna – ili ćeš se uklopiti u kalup društva koje je na sve načine zatvoreno po pitanju raznolikosti, od religijske do tamo neke seksualne, ili ćeš biti etiketiran. Dugo sam mislio da je uklapanje sasvim prirodna stvar, kao kada odlučite da živite u nekoj drugoj državi, pa morate da naučite jezik i prihvatite njihove običaje i životne navike. Ali, onda mi je sinulo, kako vi morate da prihvatite navike i običaje ljudi u tuđoj državi, zašto onda i vas ne bi društvo u vašoj državi prihvatilo onakvim kakvim jeste po rođenju. U vrtlogu života i nedoumici ipak nastavite da korigujete sebe jer se tako čini najlakšim.

Šamar realnosti nakon završetka studija

U visokim ambicijama, trudu i radu tokom visokog obrazovanja i nadi da će iz svega toga proizaći nešto veliko, kao i mnoge druge mlade ljude u ovoj državi, po završetku studija dočekao me je hladan tuš. Šamar realnosti života u državi u kojoj živim dao mi je do znanja da nije sve baš tako bajno i da od sada moram uzeti stvari u svoje ruke. Shodno situaciji i nedostatku posla u struci, odlučio sam da ću raditi bilo šta, da bih kao mladi čovjek pun energije i elana za životom krenuo u potragu za poslom.

Tu počinje bitka mladog, odgojenog čovjeka koji se vodi idejom da je najbitniji kućni odgoj, poštivanje drugih ljudi i naobrazba, a sve ostalo nepoznato će se s vremenom naučiti. Nosio sam se s raznim profilima ljudi (poslodavaca, kolega) što bez kućnog odgoja, što bez naobrazbe. Trpio, šutio i gurao naprijed za neke male novce, jer raditi se mora da bi se preživjelo.

Posao u IT kompaniji

Nakon 10 godina truda, rada i mučenja po maloprodajama, sa šest radnih dana u sedmici po 8 ili više sati rada dnevno, jednim slobodnim danom u sedmici, godišnjim odmorom u trajanju od sedam dana, pa kada se vratiš nazad na posao moraš sve to da naradiš, dobih informaciju od prijateljice da jedna IT firma u Sarajevu traži pojačanje na poziciji za obradu podataka, s pristojnim uvjetima, početnom platom od čak 800 KM i slobodnim vikendima. Obradovah se, poslah CV i, gle čuda, kroz mjesec dana me pozvaše, obavih razgovor i kroz narednih sedam dana me zaposliše.

Kako se još uvijek svakodnevno borim s anksioznošću, kao posljedicom okruženja u kojem živim, kako ga ja volim nazvati „boj se ovna – boj se govna“, bio je potreban neki period da se naviknem na novu firmu, nove kolege, ali super mi je išlo, čak sam u roku od mjesec dana dobio i pohvale od šefice. Radio sam i navikao se, radovao se slobodnim vikendima jer je to prvi put u životu da su mi slobodni.

Šala s kolegom

Protekao je i drugi mjesec na novom poslu gdje sam skoro svakodnevno upoznavao nove kolege,  rukovao se s njima, pozdravljao spuštanjem ruke na rame u prolazu u znak poštovanja. Komunicirali smo putem aplikacije jedni s drugima u vezi posla, dogovarali šta ćemo da ručamo taj dan na pauzi. Stizalo se razmijeniti i pokoju šalu kada to obim posla dozvoli. Jedan od kolega kojeg sam upoznao već kroz prvih nekoliko dana u novoj firmi se je izdvajao po načinu ponašanja. Naime, dečko je bio malo slobodnijeg duha, bio je glasniji u odnosu na ostale kolege čime je odmah u startu pokazivao otvorenost i pristupačnost za druženje.

Kroz konverzaciju smo shvatili da obojica imamo isti afinitet prema balkanskom muzičkom pravcu, pa smo kroz šalu često komentirali pojedine pjesme. Izvlačili smo riječi iz tekstova i šalili se s bebo, mili… U svakom slučaju, imali smo kolegijalni odnos manje-više kao i s ostalim kolegama unutar kancelarije s kojima smo također zbijali iste šale, kako to u većem kolektivu obično biva.

Poziv na razgovor

Kako su nas nadređeni blagovremeno preselili na drugi sprat zgrade u kojoj se firma nalazila, tu nam je svima promijenjen i raspored sjedenja po timovima, pa je spomenuti kolega od tada boravio u drugoj kancelariji sa svojim timom, a ja sa svojim. Svi smo imali takav odnos da posjetimo jedni druge da bi se pozdravili ili razmijenili po neku u vezi posla.

Igrom slučaja, u prolazu prema toaletu svratih do njega i kolegice da ih nakratko vidim. Pozdravih kolegu na način da sam spustio ruku na njegovo rame i upitao kako je, kako ide posao. Odgovor dobih uobičajeno i rekoh da ćemo se vidjeti kasnije na pauzi jer moram da idem do toaleta, a potom sam i otišao. Isti dan, tačnije u večernjim satima mi stiže e-mail s pozivom na razgovor sa HR-om bez ikakvog objašnjenja.

Razgovor u kancelariji i optužba za harassment

Naredni dan dolazim na posao, dobro se sjećam momenta ulaska na glavni ulaz gdje susrećem koleginicu koja me zaustavlja i govori da ne zna tačno šta se dešava, ali da je dotični kolega šetao jučer od kancelarije do kancelarije i govorio svima da sam ga doveo u neugodnu situaciju. Ja u čudu, ništa mi jasno ne bi i zapitah se šta se to desilo, da li sam nešto rekao ili uradio a da toga nisam možda svjestan. Dolazim za svoj stol, otvaram računar, ulazim na aplikaciju za chat na poslu i upućujem poruku kolegi u vezi toga što sam čuo. Zamolim ga da mi objasni da li sam nešto krivo rekao, a on mi na to odgovara da su nadređeni sve pogrešno shvatili i da će im on sve objasniti. Tu se naša konverzacija završava.

Sav u čudu i pod tremom pitam se o čemu je riječ, ustajem i odlazim na zakazani razgovor. Dolazim u kancelariju HR-a, tu poziciju obnaša diplomirana pravnica, pokrivena djevojka koja me odvodi do kancelarije u kojoj će se obaviti sastanak preko web kamere s drugom članicom HR-a, koja se nalazi u sjedištu firme u Austriji. Moja anksioznost počinje da dostiže level 30 000, pa upitam pokrivenu djevojku o čemu je riječ, na šta ona odgovara slijeganjem ramena. Smjestili smo se u kancelariju, uključili su i web prijenos s Austrijom, gdje mi saopštavaju da sam počinio povredu radne obaveze u toku radnog vremena i optužiše me za „harassment“.

Na tren ostadoh bez riječi, što od šoka, što od anksioznog napada.

Nekako sam uspio da dođem sebi i da pokušam da doznam više, šta se tu tačno dešava, ko je mene prijavio i zbog čega. Objasniše mi da sam kolegi nekad prije mjesec dana upućivao neprimjerene riječi kao što su bebo i mili, te da sam ga masirao po ramenu pred svima u kancelariji. Za njih je to bilo seksualno napastvovanje koje je prešlo svaku mjeru. Druge kolege su navodno (po riječima nadređenih) potvrdile to sve pismenim izjavama koje naravno nikada nisam ni vidio. Sada smo tu da se meni presudi. Zabraniše mi da kontaktiram kolegu kojeg su poslali kući kao žrtvu. Cijeli njegov tim se s njim šalio aludirajući na njegovu seksualnost, a on je cijelu stvar svalio na moja pleća da bi sebe opravdao. Da bi dokazao kako je strejt te moralan i uzoran građanin i radnik, ispričao je cijelom kolektivu kako sam ga doveo u neugodnu situaciju i na koncu me prijavio za harassment.

Moja strana priče

I dalje u šoku, ispričah svoju stranu priče – da smo se kolegijalno dopisivali, kao i sa svim ostalim kolegama, da smo sve vrijeme tipkali o balkanskoj muzici i razmjenjivali pjesme u čijim tekstovima je svaka druga, treća riječ bebo i mili. I da sam se s tim istim kolegom, kao i sa svima ostalima, pozdravljao rukovanjem ili spuštanjem ruke na rame u prolazu. Po njihovim reakcijama, vađenju riječi iz konteksta konverzacije između kolege i mene, kao i samom načinu iznošenja optužbe, donosim pretpostavku da smo tu samo zato da bi oni rutinski proveli proceduru, ali i dalje stojim iza svojih riječi i djela u nekoj nadi da su dovoljno razumni da bi nečiju neosnovanu optužbu shvatili ozbiljno.

Meksička sapunica

Suočavanje s kolegom se nije desilo, nisu saslušane obje strane istovremeno, jedini dokaz su bile riječi kolege i drugih kolega koji su pismeno potvrdili navodno masiranje. Po kratkom postupku „oštećenog“ kolegu su poslali kući, dok su mene maltretirali iz dana u dan, da dođem da dam pismenu izjavu u kojoj sam napisao sve ono što sam i prethodno rekao na sastanku. Potom su me poslali kući da ne radim dan prije vikenda. Proživljavao sam traumu od svega toga, pitajući se i dalje šta se dešava i zašto…

Da li se ovo sve zaista dešava… Kao da sam upao u neku meksičku sapunicu. Nakon 10 godina besprijekorne radne etike se pojavi neko i optuži me za nešto što nikada ni pomislio ne bih, a kamoli uradio. Naime, nakon vikenda, saopštavaju mi otkaz zbog „harassmenta“ i u jednom trenutku članica HR-a iz Austrije kaže: „Možda smo pogriješili, ali odluka je već donijeta, žao mi je.“

Teško ti se s rogatim bosti

Shrvan, povrijeđen i istraumiran uzimam rješenje o otkazu i odlazim tresući se cijelim svojim bićem. Ubrzo nakon toga donosim odluku da ću da se posavjetujem s besplatnom Pravnom službom Kantona Sarajevo u vezi s cijelim slučajem. Posjetio sam Pravnu službu, gdje su me zaista primili. Da li je moguće da i kod nas u BiH postoji besplatna pravna služba za zaštitu prava radnika?! Bio sam sretan. Primila me je gospođa pravnica kojoj sam iznio svoj slučaj ili sam barem pokušao.

Gospođa me je polovinu priče kao i slušala, a polovinu prekidala, dok je listala članove zakona. Izjavila je da je sve to jako teško dokazivo da bih išao s bilo čime na sud i da mi je bolje da to sve batalim, uz dobro poznate riječi: „Teško ti se s rogatim bosti.“ Više nije imala vremena za mene, rekla je da ima druge klijente, pa je iza mene ostala prazna kancelarija s gospođom pravnicom i mirisom vruće svježe skuhane kafe.

Dok se pakujem i odlazim odavde razmišljam…

Razmišljam kako su pošteni ljudi samo obični bespomoćnici bez rogova, čijom se sudbinom igraju oni s rogovima jer im se tako može. Uzrok mog otkaza je ne samo kolega koji u homofobnom društvu mora dokazivati da nije gej tako što će druge lažno optuživati, nego i kolege koje pozdrav dvojice muškaraca uz riječi bebo i mili vide kao predmet šale i zajebancije. Svi su se znali zajebavati, ali malo ko je reagirao na nepravdu jer homofobija je OK. Radna atmosfera u firmi je uspostavljena, a ja sam žrtveno jagnje cijele priče.

Još jedno u nizu.

*Fotografije: Unsplash.com
„Blog je nastao uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.“

To su moji prijatelji i prijateljice

To su moji prijatelji i prijateljice

To su moji prijatelji i prijateljice

Nina govori o svojim razlozima podrške njenih LGBTIQ+ prijatelja i prijateljica.

Nikada nisam voljela praksu razlikovanja ljudi na osnovu njihovog spola, rase, vjere, seksualne orijentacije ili bilo kojeg drugog ljudskog identiteta. Štaviše, takvu praksu sam s godinama počela da prezirem. S obzirom da se zalažem za potpunu ravnopravnost ljudi u društvu, bez ikakvih izuzetaka, po saznanju da će u Sarajevu biti organizovana prva, a nešto kasnije i druga Povorka ponosa, odmah sam zabilježila datume u svoj planer kako bih bila sigurna da ću prisustvovati. I dok su se bližili ti datumi, shvatila sam da uopšte nije bilo potrebno da ih igdje bilježim jer sam ih itekako zabilježila u glavi. I prva i druga Povorka su mi u mislima bile kao neki alarm, podsjetnik na neku moju građansku, ili možda bolje ljudsku obavezu koju ni u kojem slučaju nisam mogla da propustim.

Ali ipak, obje sam propustila

Prvu zbog straha za svoju ličnu sigurnost, a drugu jer je ova grozna epidemija odlučila da mi uđe u život. Bilo kako bilo, s nestrpljenjem čekam sljedeću na kojoj ću prisustvovati, i to svečano obećajem. Ne želim da prisustvujem da bih bila viđena ili da bih isprovocirala one koji se priključuju antiprotestnim skupinama uoči povorke, već da bih pokazala svojim prijateljima, poznanicima i svim svojim sugrađanima da nisu sami u borbi za svoj dio prava, koja su im oduzeta, a koja bi svi trebali da imaju.

Želim da podržim sve one koji su godinama šutjeli svojim porodicama i okruženju i skrivali svoje pravo „ja“ jer su nailazili na nerazumijevanje i nedostatak podrške da svoju sreću ostvare s kim god i kako god to žele. Želim da se priključim borbi za jednaka prava svih marginalizovanih skupina u društvu, svih drugih, drugačijih i ostalih, jer Povorka nije samo beznačajna šetnja ulicama, već apel za ravnopravnost svih ljudi u društvu.

Priznajem javno

Moj potez da ne odem na prvu Povorku bio je kukavički jer zbog straha od napada ili uvreda nisam smjela prošetati ulicom par sati i svojim prisustvom iskazati podršku LGBTIQ+ osobama. Ali taj moj strah, i strahovi svih onih koji se iz istog ili sličnog razloga nisu pojavili na prvoj Povorci ponosa, dokaz je izuzetne, nemjerljive hrabrosti pripadnika LGBTIQ+ populacije, koji svakodnevno proživljavaju napade, uvrede, osuđivanje i komentare na radnom mjestu, u javnom prostoru, gradskom prevozu, ugostiteljskim objektima od strane njihovih kolega, stranaca na ulici, pa čak i članova njihovih porodica.

Strah koji sam nakratko osjetila pred početak Povorke, oni/e žive svaki dan. Iz tog razloga, potrebna im je podrška i razumijevanje u borbi da otkriju svoje pravo „ja“ cijelom svijetu i da ostvare prava koja im pripadaju. Jer, u konačnici, to su ljudi kao i svi mi.

Bh. povorka ponosa 2021. Foto: Ajdin Kamber. Preuzeto sa FB stranice “Bh. povorka ponosa”

Ja i mnogi drugi su tu, bez obzira što to ne možemo uvijek javno pokazati

Ovaj tekst pišem bez zastajkivanja, bez pauze da razmislim o smislenosti rečenica, jer sam o ovoj temi već dovoljno razmišljala i riječi su već u mojoj glavi posložene, samo mi trebaju prsti da ih otkucaju. I konačno, misli su mi prenesene na papir, a moj um oslobođen tereta ovih riječi jer ih u mom najbližem okruženju malo ko razumije, ali želim da znate, drage prijateljice i prijatelji, da vas ja kao i brojni drugi ljudi razumijem, podržavam i volim zbog toga što jeste. Možda to ne možemo uvijek javno pokazati, ali imate mnogo veću podršku nego što se nekada čini.

A za one koji još uvijek ne razumiju, niko od nas ne bira kakav će se roditi i svakome od nas se moglo dogoditi da bude LGBTIQ+. Ono što biramo jeste kako ćemo se odnositi jedni prema drugima, a nekada razumijevanje i podrška nemaju cijenu i kompromis.

Disclaimer BHS: „Blog je nastao uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.“

Sećaš li se Sanja, da li možeš da zaboraviš?

Sećaš li se Sanja, da li možeš da zaboraviš?

Sećaš li se Sanja, da li možeš da zaboraviš?

„Jesi li ti muško ili žensko?“ i ja sam je, kao i svi u razredu, pitala isto glupo pitanje. Doduše, s jedanaest godina života i balkanskim odgojem, ne možeš bolje ni očekivati. Znala sam samo da „takve“ djevojčice nazivaju rogobatnom riječju „muškaraba“. Ne sjećam se tačno šta je odgovorila.

Kao malo djetešce, imala sam i sama muškobanjastu fazu, koja je došla s mojom nesretnom frizurom. Naime, naš gazda, jesenjinovski „tmuri domaćin“, iščupao mi je dobar dio kose s namjerom da me kazni što ometam njegov gazdinski mir. Moja porodica bila je izbjeglička i živjela je kod „tmuroga“ jer je morala. Rat je trajao, pa zbog incidenta nije ni nastala velika frka, osim u dušama mojih roditelja.

Mati je bila primorana da me ošiša na ništicu kako bi ćelava ostrva na glavi izgledala manje dramatično. Na prvu, svima sam bila dječačić, pa su me par mjeseci zvali muškim imenom. Nije mi to smetalo, ni kasnije kad je kosa narasla, a mi se od siledžije odselili, nije mi smetalo ni da s veseljem oblačim muške kompletiće i farmerice, koje sam nasljeđivala od starijih dječaka iz komšiluka. Farmerice su imale prišivke Mickeyja Mousea i to je bio presudan faktor; da l’ je kopčanje s lijeva na desno ili s desna na lijevo – potpuno nevažno u dječijem mikrokosmosu.

Sve sam voljela: i šorc i suknjicu. Ali ONA, nema govora da bi ikada obukla haljinu. Ja je barem takvu nikada nisam vidjela.

Nemam pojma kako je tačno počelo naše prijateljstvo

Otprilike, poslije upoznavanja, moje najbistrije sjećanje je naše druženje na klupici pored mjesne zajednice, nakon što bismo se vratile iz škole. Izlazila je uvijek jednu stanicu ranije, na mojoj stanici. Razgovarale bismo jako dugo, jedva se rastajući pred polazak.

Često sam joj govorila kako me podsjeća na mog omiljenog nogometaša Liverpoola, Michaela Owena. Tada sam vodila nešto kao spomenar i tu lijepila svaku njegovu sličicu. Za razliku od nje, o fudbalu nisam znala ništa, ali o Owenu sam znala sve. Imala je iste tanke „owenovske“ usne, rastezljive i idealne za ljubljenje.

Tada sam bila ludo zaljubljena u njenog rođaka.

Bio je to onaj period kada se slušala Vesna Pisarović i plesalo se uz Lunin hit „Zeleno“ pred čas tjelesnog odgoja. Jedne prilike predala mu je moje patetično ljubavno pismo koje sam napisala uz stihove „Kad bih bila ja, tvoja voljena…“. Bila je to jedna u nizu od mojih neuzvraćenih ljubavi u smotanim tinejdžerskim godinama.

Često sam tako smarala i naklapala o tome ko mi se sviđa i kako patim, ali od nje nikada takvo nešto nisam čula, niti sam je doživjela kao nekoga ko možda ima tajnu simpatiju. Bila je misteriozno androgino biće, kao kakvo bespolno božanstvo porcelanske blijede kože i sjetnih očiju. Ali tada to nisam mnogo učitavala u ta svoja tumačenja, bila mi je samo dobra drugarica.

Svi u razredu smo voljeli flegmatičnu djevojčicu koja podsjeća na dječaka. Spušteni kapci i blagi osmijeh odavali su poseban smiraj među nama, ostalim djevojčicama, bila je kao kakav mudri guru. Za dijete od nekih 13 godina već je imala istančan muzički ukus: na repertoaru su bili Indexi i Toma Zdravković. „Slav life“ što bi se popularno reklo: „Zeko i potočić“ brzo se pretapao u „Kafana je moja sudbina“. Geteovski svjetski bol u dušama i tijelima djece koja se tek traže.

Ekipa iz razreda uglavnom se kod nje okupljala kada bi trebalo uraditi neki dosadni projekt iz tehničkog. A i njenim roditeljima ništa od toga nije smetalo. Prva je imala računar u našoj maloj družbi, tako da su kućni kursevi informatike spadali u njen domen.

Uz uhodane koreografije s Pinka, zajedničke domaće zadatke, prve menstruacije i bolni rast grudi, protutnjale su naše četiri godine i završila se osnovna škola. Razišle smo se po srednjim školama na suprotnim krajevima grada.

Prvi susret u srednjoškolskim danima bio je slučajan

Srela sam je u bašti nekog kafića kako se opija za vrijeme nastave. Bila sam ljubomorna na njenu lahkoću kojom se uklopila u novo društvo. Zatajilo je naše prijateljstvo i svako je otišao svojim putem uz povremena sretanja i izlaske.

Ljudi često imaju iskristalizirane stavove o stvarima s kojima se nikada nisu ni susreli. Tvrdoglavo ih se drže po cijenu da sutra progone i ubijaju. U mojoj porodici niko se nije eksplicitno očitovao o pederima i lezbejkama. U historiji naše kuće nije održana skupština niti usvojen zakon koji kaže da moramo mrziti. Prošlo je to nekako ispod radara. Taman dovoljno uljuljano da porodično gledamo „Brokeback Mountain“ s blagim osjećajem stida i pokojim prebacivanjem kanala dok se muškarci na ekranu strastveno tumbaju u skučenom šatoru.

Tek pred kraj srednje škole spoznala sam da mi takve ljubavi ne smetaju, da mi nikada nisu smetale i da mi nikada neće smetati. Ta spoznaja došla je spontano kao i prijateljstvo s djevojčicom kratke kose; jedini preduvjet bio je da otvorim svoje srce.

Naš posljednji izlazak bio je pred moj odlazak na fakultet. Sjele smo na travu posmatrajući rijeku, osluškujući tamburaše iz obližnjeg kafića. Pjevušila je Tominu pjesmu „Sećaš li se Sanja“, a onda smo pričale o zaljubljivanjima i planovima za budućnost. Isto ono sjetno porcelansko lice tužno je pripovijedalo o velikom razočaranju i patnji. Rekla mi je da voli nekoga, umorno skrivajući pravu zamjenicu.

„Ima li ONA ime?“ odlučno sam pitala s osmijehom.

„Sanja, zove se Sanja“, rekla je s olakšanjem, izvadivši telefon da mi pokaže njezinu sliku.

Bio je to naš zadnji razgovor. Otišla sam na studije u drugi grad, ne sluteći da ću četiri godine dijeliti skromnu garsonjeru s djevojkom jednako tužnih očiju i imenom u srcu koje se ne usudi izgovoriti.

Disclaimer BHS: „Blog je nastao uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina “Karike” i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.“

Život gej osobe u vehabijskoj porodici i zašto biti vidljiv

Život gej osobe u vehabijskoj porodici i zašto biti vidljiv

Život gej osobe u vehabijskoj porodici i zašto biti vidljiv

Gej mladić govori o svome iskustvu odrastanja u vehabijskoj porodici, tretmanu liječenja kod hodže i životu nakon što je izbačen iz vlastite porodice.

Otac s dužom bradom i kratkim nogavicama, majka potpuno pokrivena, pet sestara, tri brata, skoro nimalo tehnologije – do svoje trinaeste godine sam bio ubijeđen da je takav način života najispravniji. Treće sam dijete po redu, baš nakon jednog brata i jedne sestre. Broj djece bi ostao isti da nije očevog takmičarskog duha među njegovim prijateljima, jer onda kada je nas djece bilo troje, svi njegovi prijatelji su imali više djece od njega. I ne bi ničega lošeg bilo u tome da je on bio zaposlen. Osim takmičarskog duha, ohrabrivala ga je priča da će se poslanik Muhammed na onom svijetu najviše ponositi onim njegovim sljedbenikom koji bude imao najviše djece. Majka nije imala pravo odlučivati o tome jer ju je vjera osudila na bezuslovnu poslušnost mužu, čemu se ona, kao relativno neobrazovana djevojka, potpuno prepustila. Vjerujem da su ju ubijedili da je to odlična odluka sve do momenta kada je djece bilo previše da bi odustala od sličnog životnog stila, bila to odlična odluka ili ne. Rođenje novog djeteta u porodici nam jeste bio praznik, ali to početno uzbuđenje neće othraniti dijete niti će ga odgojiti i opremiti vještinama neophodnim za život.

Nikada nismo izlazili da se igramo s drugom djecom

Udala se sa 16 godina te je cijeli svoj život provela kao domaćica. Otac bi dane provodio po pijacama i mesnicama pokušavajući ponešto zaraditi, te ja nikad nisam ZAPRAVO upoznao svoje roditelje. Vjerujem da su imali samo najbolje namjere, barem na početku. Dane sam provodio isključivo u kući, igrajući se sa sestrama i braćom, sa svima njima osim s najstarijim bratom, čija radoznalost i ekstrovertnost su ga činile „najgorim djetetom“. Bio je odvajan i etiketiran, konstantno sam viđao oca kako se svađa ili čak tuče s njim. Govorili su nam da je pokvareno dijete u što sam vjerovao: roditelji nikad ne lažu, zar ne? Bilo kakvo neslaganje s roditeljima, ma koliko malo bilo, uvijek se završavalo sa „eto te k’o stariji brat“. Sad, ne kažem da nismo imali divnih trenutaka, ali ih je bilo manje nego loših. Bio sam osjetljivo i stidljivo dijete. Nikad nismo izlazili da se igramo s drugom djecom, igrali smo se isključivo u porodičnom krugu. Samim time nisam poznavao vanjski svijet mimo puteljka do najbliže džamije. Ubjeđivali su me da će mi se život vrtiti oko nje i da sam zbog toga blagoslovljen, u šta sam čvrsto vjerovao.

Batine zbog jedenja lijevom rukom

U petoj godini mog života preselili smo se u centar grada. To nije promijenilo ništa po pitanju izlazaka iz kuće, mogli smo se eventualno igrati pod kućnim prozorom. Nova okolina je itekako „rasplamsala“ bratovu znatiželju. Konzumirao je duhan kao mali i bio nestašan u školi, što ga je dodatno „ocrnilo“ u kući. Pošto su u kući ženska djeca bila odvojena od muških u skoro svemu, na njega je pala obaveza da me vodi u školu. Tek sam krenuo u osnovnu školu, te mi je zato bilo nejasno zašto grupe dječaka nemilosrdno tuku mog četiri godine starijeg brata na putu u školu.

Siguran sam da je mislio kako to nisam vidio, vjerovatno zato što zbog šutljivosti nikome nisam rekao. Možda mi je zbog toga govorio kako je glavni i najjači u školi, iako su kod kuće pričali loše o njemu. Bio je nasilan u porodici. Svi su govorili da je to zbog njegovog lošeg društva. Pa naravno da jest, uopće nije bilo do oca od kojeg je majka treperila i koji je tukao djecu, čak i zbog sitnica poput jedenja lijevom rukom ili kašnjenja s molitvom. Ta on je na to imao pravo kao otac, zar ne?

Ovaj svijet za muslimana je zatvor

Krenuo sam u školu preskočivši vrtić jer u to doba nije bio obavezan. Bio sam veoma povučen, toliko da nisam dugo znao ni djecu koja idu sa mnom u razred. Školu nisam volio, osjećao sam se otuđeno i majka mi je nedostajala konstantno. Kući su mi pričali da ne smijem nipošto sjediti s djevojčicama niti se družiti s njima, i ja sam u tome bio odlučan. Roditelji su u pravu, zar ne? Instrukcije su bile: „Ako te pitaju zašto ne smiješ sjediti s djevojčicama, reci da je to iz vjerskih razloga.“ To sam i govorio, ali zašto ih izbjegavati, mislio sam. Bile su blaže od muškaraca i njihove igre su bile zanimljivije, i one se nikad nisu svađale ni gurale. Svejedno, slušao sam roditeljsku naredbu siguran da je to ispravno.

Zapravo, nisam se ni s kim družio; sva su djeca ili pričala o omiljenom crtanom filmu ili najcool glumici/glumcu, dok mi kod kuće nismo ni imali TV jer je TV veoma nemoralan. Nisam bio društven, jedva sam išta slično imao s drugima, te niko nije imao potrebu družiti se sa mnom. Kada bih pitao majku zašto me druga djeca guraju i govore da ću biti bradat kad odrastem, govorila mi je da ih ignorišem i da tako stvari trebaju da stoje s obzirom da je Poslanik rekao kako je ovaj svijet za muslimana zatvor, a tek sljedeći svijet mu je sloboda. Vodio sam se time, nikad ne shvatajući koliko sam se usamljeno osjećao. Utočište bih tražio u glavi, postajući čudno dijete, šutljivi štreber, i to je potrajalo godinama.

Fantazirao sam o svom mladom učitelju… ček… molim?

Putovanje u Meku

Godine su prolazile, jedva da sam igdje izlazio iz kuće – samo u školu i džamiju. Nisam znao šta je internet, Fejsbuk… nismo nikad koristili internet jer je jako nemoralan. Nismo izlazili na kafe i kolače jer su kafići nemoralni, ta puštaju muziku u pozadini, a odgajani smo da je ista nedozvoljena. Nismo smjeli odlaziti drugoj djeci kućama niti su druga djeca smjela dolaziti kod nas. Pretpostavljam da sam na koncu navikao na taj stil života i da mi je to postala neka vrsta zone komfora, jasno se odražavajući na moje socijalne vještine. Mimo škole sam išao u određene selefijske mektebe koje su održavali u privatnim kućama, i bio sam poprilično marljiv tamo. To vjersko „školovanje“ također je trajalo godinama, uporedo s pravom školom, ali je konstantno bilo bez moje volje. To je također stvar na kojoj je otac insistirao, ali mu mi djeca nismo mogli reći ne ili na bilo koji način pokazati negodovanje. Posljedice su uvijek bile ili poređenje sa starijim bratom ili u konačnici batine.

No, iako je bilo bez vlastite volje, ostvarivao sam zavidne rezultate. U petnaestoj godini života sam, uslijed pobjeda na različitim takmičenjima u sklopu tih škola, osvojio putovanje u Meku, tj. Umru (manja verzija hadža). Divne vijesti, ali te godine su roditelji istjerali starijeg brata iz kuće nakon gomile nepodnošljivih svađa i tuča. Policija nas je danima posjećivala s obzirom da se brat htio vratiti, ali je već napunio 18 godina pa ga roditelji nisu imali obavezu zadržati. Bilo je jako stresno. Otac nas je jednu veče posjeo i objasnio nam da ga slušamo i pokoravamo mu se naglasivši nam da ćemo u suprotnom završiti kao brat. Prepao sam se, još uvijek mogu osjetiti masivne trnce u kostima koje sam tada osjetio, taj silan strah i vrstu usamljenosti, jer su to ipak očeve riječi. Majka je svjedočila sve i jednoj rečenici, svaki put, sve i jedan put prećutivši i klimajući glavom. Negdje u zraku je visila nevidljiva obavijest da za nju važe ista pravila, a ovisila je o ocu. Siguran sam da ni ona nije imala prijatelja.

Nazad na priču o putovanju u Meku. Išao sam s desetak drugih dobitnika i proveo pola mjeseca u tuđini. Radovao sam se, bila je to nova i neočekivana prilika za nova iskustva, prvenstveno za duhovno uzdignuće koje sam nestrpljivo očekivao i za koje sam silno vjerovao da mi je potrebno. Negdje u podsvijesti sam također definitivno vidio priliku da izađem iz kuće, vlastitog komfora, porodičnog stresa i generalno rodne države, priželjkivao sam putovanje na neko novo mjesto i nove mogućnosti. Dovoljno ironično, pošlo je i par momčića koji su mi se sviđali.

Gay osobe su bile opljuvane kad god su bile spomenute u našem domaćinstvu i šire, i to nije nepoznanica u bh. društvu. Tom pljuvanju sam povremeno i sam direktno učestvovao upravo zato da bih prikrio činjenicu da sam jedan od njih. To je drukčija vrsta usamljenosti, ona koju ne razumiješ dok ju ne osjetiš. Kraj toj samoći sam vidio u vjeri, u tom putovanju i duhovnom uzdignuću. Mladiće oko sebe sam vidio kao vrstu testa i uložio sam maksimalan napor da se oduprem tim mislima. Pustio sam suzu tu na svetom mjestu, dotakao Kabu i izgovorio riječi koje bi iz mene uklonile ljubav prema istom spolu. Kao po planu, sve je ostalo tiho u mislima, niko nije saznao za fantazije. Put se približavao kraju, ali sva moja pitanja su ostala neodgovorena: Zašto zamišljam muškarce u seksualnom smislu?

Ili liječenje kod hodže ili napuštanje kuće zauvijek

Povratak u rodnu zemlju bješe velik. Ime su mi hvalili svi od oca do vjeroučitelja, kako se to kod nas u BiH inače odvija. Pokloni su pristizali lijevo i desno, ali nisam bio zadovoljan, jedna stvar nije stigla: moje „uzdignuće“. Roditelji su mi nabavili mobitel kao nagradu. Prije svega, morate shvatiti koliko je to s njihove strane zapravo veliki poklon i povjerenje, a tako sam ga i doživio. Dotad su jedino oni imali mobitele. Imao sam svejedno jedan uslov: da oni konstantno imaju pristup mobitelu, da ga slučajno ne bih koristio za nemoral bilo koje vrste. Da, ni muzika ne dolazi u obzir. Istina, to je bio mobitel star doslovno deset godina, no to nije umanjilo uzbuđenje, moj prvi mobitel! Ja sam to posmatrao iz drugog ugla. Mobitel mi je bio novi prozor u svijet, van domaćinskog haosa i vjerovao sam da ću bar djelimično okončati svoju usamljenost. Odmah sam nabavio broj jednog od učitelja iz ovih selefijskih škola, nekoga ko je bio učeniji, ali da me nije poznavao, anonimnosti radi. Porukom sam objasnio situaciju i bio direktan: kako da se ponašam kao gej u hetero porodici? Nije mi ništa odgovorio, no poruke su ostale neobrisane te su ih oni, naravno, vidjeli.

„Ovo je kraj“, pomislio sam. Posjeli su me nakon nekoliko dana premišljanja i procesiranja tog saznanja.

„Da li je istina da si… to?“ ne usudiše se izgovoriti to. Nikad ne naučivši reći ne, sve sam priznao. Pitanja su se s njihove strane slijevala jedna na drugo, a ja sam sve i jednu misao priznao. Bili su zgroženi i zgađeni. I ja sam bio zgrožen. To je prvi put da sam uopće verbalizirao ozbiljne kontradikcije koje su mi se dešavale u glavi. Kao da sam tek sebi skinuo povez s očiju, prebrzo i prerano. Sve moguće emocije su ovisile o njihovoj reakciji i nisam mogao očekivati dobro. Štaviše, dočekao sam traumu i haos u glavi. Mnogo su rekli te noći, zadržali smo se satima u zaključanoj sobi. Stotine objašnjenja kako je to loše i stotine loše izabranih riječi slomile su moje srce te noći. Na koncu mi otac reče da pristanem na liječenje kod hodža ili da napustim kuću zauvijek.

To me je dotuklo. Roditelj je uvijek u pravu, zar ne? Vjerovao sam im, vjerovao sam da ne pripadam tu, i to me je neopisivo mnogo gušilo. Legao sam s najvećim sukobom emocija u grlu i to je bio prvi put da sam poželio da se ne probudim.

Liječenje kod hodže

Baš u to vrijeme sam završio osnovnu školu i upisivao se u srednju. Školu su svakako roditelji izabrali, medresu. Liječenje kod hodže je zakazano. Bio je to očev dobar prijatelj koji se već bavio egzorcizmom te je navodno već liječio slične slučajeve. Rekao mi je da se ne brinem: njegove procjene kazuju da bi kroz aktivan serijal njegovih tretmana moja homoseksualnost trebala nestati već za 6 mjeseci.

Posjeli su me u njegovoj ordinaciji pored velikog zvučnika s jedne strane, a on je sjeo s moje druge strane s mikrofonom te počeo citirati Kur’an i derati se na sav glas. Ti udari „svetih zvukova“ na oba uha trebali bi stijesniti šejtana u meni koji uzrokuje homoseksualnost što bi rezultiralo njegovim izlaskom.

Tretman je u toku, a moje misli su daleko. Pokušavao sam skontati dio u kojem sam ja kriv za ovo. Boljelo je psihički jer su svi moji napori da se promijenim bili neuspješni, a kasnije ću shvatiti da su svi bili radi prihvaćenosti među drugima. Nebitna je količina truda koji sam ulagao kad sam i dalje bio nevidljiv, svi pogledi su išli kroz mene. Šejtan naravno nije izašao, no to je već planirao unaprijed. Pored zvučnika je stavio bocu maslinovog ulja i rekorder. Ulje je poprimilo svetost te je ideja bila da ga mažem po tijelu 6 mjeseci, a snimljeni audio bih trebao slušati redovno par sati.

Druga gej osoba u medresi

Prošlo je šest mjeseci. U međuvremenu sam krišom koristio aplikacije za upoznavanje gej osoba, ponajviše radi pronalaska prijatelja. Čak sam upoznao drugu gej osobu u medresi igrajući „istinu ili izazov“, gdje smo se na istinu obojica autovali. Osjećaj samoće se smanjivao. Savjetovali su me da lažem roditeljima i da kažem da sam strejt kako bi tenzija popustila. Nisam mogao, nisam imao snage da ih lažem. Konkretno sam priznao da nisam „izliječen“ i da sam od maslinovog ulja jedino dobio glatku kožu. Otac je bio zbunjen, terapija je trebala djelovati. Mora da nije dovoljno pokušavao, Bog testira na razne načine. Odlučio me je poslati psihologu zbog seksualnosti što je bio OGROMAN potez s njegove strane, s obzirom koliko je psihologija nepriznata u selefijskim krugovima.

Podrška psihologinje, drugi hodža i samoozljeđivanje

Psihologinja je prva osoba koja me je zaista podržala da prihvatim sebe onakvog kakav jesam onda kada sam i sam govorio da sam bolestan i da se trebam liječiti. Otvorila mi je oči da shvatim koliko zapravo to govorim protiv svoje volje. Na neki način sam pokušavao pobjeći od bilo kakvog mogućeg odbacivanja s roditeljske strane, ali i generalno od strane ljudi. Čim je to objasnila i ocu, izvrijeđao ju je. Pitao ju je kakvu je školu završila, na što je ona spomenula Filozofski fakultet. „Nećeš ti meni ovdje filozofirati!“ podvrisnuo je. Bijesno je izašao iz ordinacije vukući me. Opet je zvao hodžu, ali ovaj put nekog drugog. Očito onaj prvi nije odradio posao kako treba. Psihologinja je „poništila“ silan trud od skoro godinu dana i vjerujem da ga je to frustriralo. Prošlo je narednih mjesec dana. Depresija mi se pogoršavala. Osjećao sam se apsolutno mizerno i bespomoćno. Sve češće sam pribjegavao samoozljeđivanju do momenta kada ožiljke više nisam mogao sakriti, što su roditelji povremeno primjećivali. „To više nisi ti, to šejtan iz tebe želi da ti naudi“, reče majka odlučno. Uzalud, sve više sam gubio interes za vjeru, i to su također primjećivali. To je značilo da mi je hodža sve potrebniji.

O ti koji uzrokuješ nemoralne misli o muškarcima ovom djetetu, ako je sihr u tijelu djeteta, nagni mu tijelo prema naprijed!

Došao je moj termin. Bilo me je strah, rekli su mi da je novi hodža mnogo profesionalniji te da, iako ima čudne metode, svoje pacijente uvijek oslobodi problema. Ušli smo. Obuzima me trema kao uvijek pri sretanju nepoznatih ljudi, ali to im je bilo alarmantno: navodno šejtan u meni ključa. Ovaj put nije bilo zvučnika. Stajao sam, on pored mene vrišti bez mikrofona, pipka me, pljucka, pršće nekom vodom (neću lagati, divno je mirisala). Stavljao mi je i upaljač pod nos, a sve to s ciljem da oslabi šejtana i isprovocira ga kako bi izašao. Upaljač ga guši, pri čemu ja ne bih trebao osjetiti gušenje, ali jesam. Poželjeh da me nema, da ne postojim. Otac je hladnokrvno gledao i bodrio ga.

U jednom trenutku, hodža je bio ubijeđen da sam bez svijesti te da će šejtan iz mene progovoriti, pa je stao s tretmanom na tren i počeo zapovijedati šejtanu riječima koje ne mogu zaboraviti: „O ti koji uzrokuješ nemoralne misli o muškarcima ovom djetetu, ako je sihr u tijelu djeteta, nagni mu tijelo prema naprijed!“ Bio sam miran i uspravan kao svijeća, suzdržavajući se ovaj put od smijeha, što od muke, što od njegovih riječi. „O ti koji uzrokuješ nemoralne misli o muškarcima ovom djetetu, ako je sihr u tijelu njegove majke, nagni mu tijelo prema nazad!“ I dalje sam bio miran. „Allahu dragi, stvarno je uporan (šejtan)“, rekao je hodža. „Upornost mog šejtana“ je zahtijevala nekoliko posjeta ovom hodži, što je iziskivalo poveliku sumu novca, te je otac počeo svaljivati krivicu opet na mene, da sam mu prevelik teret. Moje tada veoma slabo samopouzdanje me je dovelo do odlučnih suicidalnih misli.

Preostaje mi samo život na ulici

Naredni termin je za sedmicu dana. Čim smo došli, prešli smo na tretman. U ovom trenutku svog života mi je bilo jasno da se ne mogu promijeniti, ali nisam imao izbora. Otac mi je u redovnim svađama i tučama kod kuće govorio da napustim kuću čim napunim 18 godina, što je za dvije godine. Beskoristan sam mu i navlačim prokletstvo na kuću, a on i porodica ne moraju ispaštati zbog mene. „Sekta je to“, shvatao sam. Bio sam beznadežan jer zaista nisam mogao očekivati ništa osim života na ulici. Majka bi samo gledala sa strane sva očeva silna vikanja i batine, a djeca… njima su govorili razne laži s ciljem da se ne primiču meni. Tako je i bilo, i jako je boljelo, kao da više nisam imao braću i sestre. Sve mi je jasnije bilo kako se stariji brat osjećao. Na tretmanu opet stojim, ali on ne radi ništa osim malo tišeg vikanja. Ponadao sam se, ovo će proći lakše od prošlog puta.

Nije dugo ni trajalo, završio je vrištanje, te sam pomislio da sam bio u pravu. Sad mi je rekao da legnem na pod. Iznenađen, učinio sam to. Otac i dalje samo hladnokrvno posmatra. Hodža je sjeo između mojih nogu, te počeo snažno da me dira prvo u predjelu međunožja, pa onda pupak, pa prsa, sve jače i jače. Sve sam teže disao. Na kraju me je zgrabio objema rukama za vrat i stisnuo, iz sve snage vičući: „Izađi šejtane, izađi!“ Počeo sam ga gurati nogama koliko sam mogao, sa suzetinama u očima, ali on je sve jače stiskao. Nakon desetak sekundi me pustio i rekao da odem u toalet povratiti. Navodno, nagon za povraćanje je jasan znak prisutnosti sihra ili šejtana. Nisam povratio, naravno, nisam imao šta jer nisam doručkovao. Vrat me jeste bolio, ali sam zvuk povraćanja odglumio vjerujući da će me time ostaviti na miru. Otišli su nasamo razgovarati. Načuo sam da govore kako u meni najvjerovatnije nije sihr. Najveća sumnja sada pada na majku preko čije materice je šejtan najvjerovatnije ušao u mene tokom trudnoće. Bio sam zgrožen.

Rezao sam vene svaka dva sata

Išao sam u školu redovno, ali ocjene su bivale sve lošije i lošije. Bio sam najmirniji u razredu, te su se profesori čudili zašto imam loše ocjene, ali niko nikad nije zapravo pitao. Konstantno sam nosio duge rukave, uprkos sve većim temperaturama – ta moram sakriti silne ožiljke na rukama. Rezao sam se svakih sat-dva. Bilo mi je svejedno da li ću prerezati venu ili ne, štaviše, nadao sam se da hoću. U glavi mi je bilo totalno rasulo, a podršku i ljubav nisam osjetio niotkud. Sljedeći termin je bio opet nakon sedmicu dana. Ovaj put ide i majka s nama. Ponovili su tretman nada mnom prvo – samo vrištanje i ništa više. Onda je majci rekao da ustane te je počeo njoj da vrišti na uši. Opet silno prskanje i puhanje. Na kraju je uzeo dva štapa dužine otprilike 20 cm i počeo je udarati po glavi sve jače i jače. Ona je samo jače i glasnije disala, a ja sam počeo plakati i vrištati. Taj silan osjećaj krivice; ta nju udaraju zbog mene, zbog moje seksualnosti! Bila je odlučna, govorila je da joj je to ništa, samo da se ja izliječim. Poslije toga više nikad nismo dolazili tu. Trebala je majka, ali nisu išli iz samo njima poznatih razloga.

Smještanje u bolnicu

U školi mi je gej prijatelj, koji je tada ujedno bio moj jedini prijatelj, govorio da pokušam da ne osjećam krivnju i da probam raditi stvari koje me usrećuju, s obzirom da mu je bilo očito koliko sam izgubio interes za bilo čim u čemu sam ranije uživao. Bio sam svjestan da je to problem. Zato sam poslije nastave produžio do ambulante traživši termin kod psihologa, isključivo zbog depresije. Dobio sam ga za koji dan tajeći to od roditelja. Psiholog me je čak proslijedio kod psihijatra, dječijeg. Problemčić se desio kada su psihijatru zatrebali kontakt brojevi roditelja, te su tako roditelji saznali. To ih je samo više naljutilo, te su kod psihijatra kao razlog dolaska naveli i homoseksualnost. Bili su uporni govoreći da je to bolest i da žele da mi to tretiraju, te je doktorica glumila pred njima da će pokušati nešto sa mnom odraditi po pitanju homoseksualnosti, a zapravo je samo radila na mojoj depresiji. Ponašala se krajnje prijateljski i utješno, značilo je do neba.

U konačnici me je odlučila hospitalizovati na mjesec dana. Odmah sam pristao, a i roditelji su, vidjevši mogući kraj svemu ovome. To je jedna od najboljih stvari koje su mi se desile dotad. Upoznao sam osobe koje su ZAPRAVO prihvatile moje različitosti i napokon osjetih pripadnost nečemu. Ostao sam u bolnici 22 dana. Razgovori sa psihijatrima su me veoma ohrabrili i podučili kako da se borim s negativnim mislima. Po izlasku sam odmah nastavio školovanje, pritom koristeći naučeno. Bio sam toliko ohrabren i osnažen u glavi da bih stavljao lak na nokte i šminkao se poslije škole, i takav išao gradom kući. To je pojačalo tenzije između roditelja i mene onda kada su saznali za to.

Nestanak baš na dan Povorke ponosa

U bolnicu sam ušao početkom Prve povorke ponosa u BiH. Doktorica je predložila da se mjesto gdje sam boravio i razlog zašto sam boravio taje, te je to školskim vršnjacima stvorilo sumnju: zašto sam nestao baš na dan povorke? Pojavila su se provociranja, svađe, čak i tuče u školi. Vrhunski sam sve to podnosio, ali me je jedino boljelo što bi roditelji jednostavno prešutjeli ili promijenili temu kada bih im govorio za te probleme. To mi je odavalo poruku da im je svejedno, a meni nije baš bilo svejedno.

Upoznavanje dečka i tuče s ocem

Opet sam počeo koristiti aplikacije za upoznavanje gej osoba. Tajio sam to koliko sam mogao, a na izlaske i potencijalne dejtove sam išao poslije škole ili uveče kada bih išao na „trčanje“ gradom, koje su mi jedva dozvolili preporukom psihoterapeutkinje, i to sa striktno ograničenim vremenom da ne bih slučajno zašao mimo puta za trčanje. To je bio čisti očajni bijeg iz zatvora ograničenja i nasilja. Sve je išlo glatko i tajno, dok mi jednom nije ostao mobitel u kući kada sam otišao na dejt. Vidjeli su poruke, i odmah sam izgubio dozvolu za trčanje ili za bilo koje vrste izlazaka. Baš tu veče sam upoznao najdivniju osobu na svijetu, mog princa na šarenom konju, a nove restrikcije su opečatile naš početak.

Svejedno sam ostao u kontaktu s njim, koristili smo sve moguće prilike da se vidimo, čak iako to znači pet minuta preko kamere u toku tri dana. Imali smo strpljenja i haos u mojoj porodici ga nije odvratio od mene kao što jeste skoro svakoga koga sam upoznao prije njega. To mi je dalo toplinu, poseban osjećaj sigurnosti kojeg se prerado sjećam.

Tuče s ocem su se vratile, sve intenzivnije i grublje. Ostajale su mi masnice po tijelu i kosa mi je opadala. No, ovaj put sam se opirao te je samo jače udarao. Obećavali su mi da će me istjerati iz kuće čim napunim 18 godina. Spomenuo sam to dečku jednom prilikom i ponudio mi je da živim kod njega. Bio je odlučan, i što je haos kod kuće bio gori, on je sve više i odlučnije pružao utočište.

Dolazak pandemije

Dva-tri mjeseca prije nego napunih 18 godina nastupila je pandemija COVID-19. Bio sam zakonski prinuđen da ostanem kući. Nasilje je postajalo sve neizdržljivije. Bukvalno je bilo trenutaka kad bi me istjerali iz kuće na dan, i da se kući vratim naveče. Bližio se rođendan, tjerali su me da već pakujem torbe, tako da sam, na rođendan, ujutro, izašao iz stana, a dečko me je čekao s autom napolju.

Gej učenik narušava ugled medrese

Pri izlasku iz kuće, završavao sam treći razred medrese, i po ocjenama sam trebao da padnem godinu. Roditelji su rekli upravi škole da sam gej. Nečuveno, ako se sazna da među učenicima ima gej, to će narušiti „ugled“ medrese. Ne mogu da razumijem razlog iza tih postupaka. Uprava me je pustila da prođem, iako sam trebao da padnem iz nekoliko predmeta. Izgovor im je bio da zbog svoje dobrote žele da me puste da završim srednju školu uporedo sa svojom generacijom. To bi imalo smisla da mi nisu „gurali“ pred nos ideju da mi je najbolje da se ispišem i završim nastavu vanredno. To bi im naravno mnogo godilo finansijski. Bivajući emocionalno potresen samim odseljenjem, a i vjerujući im kao školi, kao muslimanima, pristao sam, ne promišljajući dovoljno o posljedicama. Nakon potpisivanja zahtjeva za ispis, pedagogica je počela da priča kako se jako brine za moj moral pričajući kako ne želi da odem s Božijeg puta kao gej. Sve mi je postalo jasno, ali je bilo prekasno.

Život gej osobe nakon vehabijske porodice

Kao da sam vanzemaljac tek spušten na Zemlju. Skinuti su mi okovi s ruku, nogu, srca, mojoj slobodi nema kraja. Zamislite biti u kavezu negdje u prirodi, s biljkama i suncem nadohvat ruke: da li bi vam pri izlasku voće imalo običan ukus, a sunce istu toplinu? Okončao se bijeg od ičijeg vriska i stiska i dočekao sam život gdje mogu postojati bez straha od nečije ruke, školovati se s osmijehom na licu, slušati muziku, gledati TV, probati alkohol, koristiti šminku, napraviti glupost, pasti i ustati… Ma postojati bez straha. Više nisam nečija lutka za predstavu, niti ću više ikada biti.

Par dana nakon iseljenja me je stariji brat zvao na kafu. Kako je i on imao sličnu sudbinu, pomislio sam da je ideja da se vidim s njim sasvim u redu. Sutradan smo izašli i rekao sam mu šta je konkretno razlog izbacivanja. Razrogačio je oči, a tu negdje u zjenicama mu je izbijao bijes, toliko da mi je naglasio da kad bi mi on bio roditelj, „bilo bi krvi“. On, koji bi trebao razumjeti moje probleme jer ih je doživio na sličan način od roditelja.

U konačnici sam našao u sebi vodiča i pobjednika: završio sam posljednju godinu srednje u drugoj školi vrhunskim uspjehom i prvi iz (krvne) porodice upisao fakultet. Vjenčao sam se, radim razne poslove i radujem se životu.

A onom djetetu koje negdje prolazi kroz iskustva slična mojim poručujem: proći će! Život će sigurno donijeti ključ za put u bolje sutra brže nego što misliš. Samo ostani živ/a da ga dočekaš, molim te!

Disclaimer BHS: „Blog je nastao uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina “Karike” i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.“