Din – Tvoja ruka

Din – Tvoja ruka

Din – Tvoja ruka

Kratka priča autora/ice pod pseudonimom Din pristigla na kvir umjetnički konkurs Kad četiri zida postaju četiri strane svijeta.

Kao mala bila je uvjerena da ruke njene majke sadrže čitav svijet. Gledala ju je kako tuče bjelanjke u snijeg, uvjerena da je to magija. Njena majka je mogla iz običnih stvari napraviti nešto posebno – kruh, kolače, ručak. I to sve svojim rukama. Mama ju je rukama grlila, davala joj slatko, brisala joj suze. Mama ju je rukama i kažnjavala, ponekad reda radi, ponekad brutalno.

Batine bi joj i oprostila. No mama, lijepa, draga, jedina mama ju je rukama protjerala iz kuće. Nije ju mogla kriviti – tako je odgojena. Ipak, boljelo ju je to što je njenoj majci bilo dovoljno da se odrekne svog jedinog djeteta priznanje – Mama, ja volim Enu. Zato živimo skupa.

Mamine ruke joj odavno ne pružaju utjehu. Enine ruke to dovoljno dobro rade.

Ena svojim prstima prelazi preko njenog lica skoro svaki dan. Više se raduje tim prstima nego poljupcima i pohlepno ih pritišće na svoje usne kada joj se približe.

Ena u rukama nosi samo bezuvjetnu ljubav. Zagrljaji traju satima. Kolači možda nisu prožeti iskustvom, ali jesu ljubavlju.

Na kraju krajeva, kome treba savršena štruca kruha ako ima ruke svoje Ene?

 
Kratka priča je nastala uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Kratka priča je objavljena uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj kratke priče isključiva je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Fedor Marjanović – Crno pismo

Fedor Marjanović – Crno pismo

Fedor Marjanović – Crno pismo

Kratka priča Fedora Marjanovića pristigla na naš kvir umjetnički konkurs Kad četiri zida postaju četiri strane svijeta.

Dan prije nestanka, K. je u poštanskom sandučetu našao pismo. Na crnoj koverti nije bilo poštanske markice, kao ni adrese pošiljaoca. K.-ova adresa je bila ispisana mliječno bijelom bojom. Od svega toga ga je prenerazio poznati rukopis.

„Ko me zajebava? Polomiću mu kosti!“

Zadihan i preznojen, utrčao је u stan. Popio je čašicu rakije. Nekoliko kapi se prosulo na kovertu. Otvorio ju je. Pismo je bilo crno, slova ispisana istom mliječno bijelom bojom i istim rukopisom. Drhtavim rukama ga je držao i čitao kroz suze.

 

Dragi K.,

nemoj više da se mučiš. Ne ljutim se što mi nisi došao na sahranu. Ta formalnost mi ne znači mnogo. A i mojim roditeljima je zbog toga lakše.

Pričao sam ti kako sam se jednom napio na svadbi, pa uzeo mikrofon i zapjevao. Otac mi je, takođe pripit, prišao i rekao: „Sine, bolje da si peder, nego da pjevaš. Pederluk se može sakriti, a pjevanje ne.“ Naši roditelji stvarno ništa ne znaju o životu, osim da kriju. Zato je i bolje što nisi došao. Stari i sada krije od sebe samog. Jak je dok ćuti. Uskoro će progovoriti kroz čir u želucu. Mama je slabija. Kada otac zaspi, pusti samo jedan jecaj, da olakša sebi. Ne zna je li to zato što joj je sin mrtav ili peder.

Kada sam im rekao, kunem ti se, duše su im na trenutak izašle iz tijela. Djelovali su prazni, kao od tupog udarca u glavu. Mama je svoj jecaj čuvala za kasnije, a otac je samo rekao: „Napolje!“ Moja smrt je bila posljednji ekser koji je tog dana zakucan u njihove sanduke.

Koliko sam upućen, okolnosti mog ubistva su i dalje nerazjašnjene, a ni meni nisu posve jasne. Tek sam izašao iz auta. Lišće je šuštalo pod mojim nogama. Čuo sam slično ali ubrzano šuštanje. Osvrnuo sam se. Neki čovjek je išao prema meni. Nisam mu vidio lice. Ipak, znao sam da me gleda i da sam mu meta. Ubrzao sam hod. Ne znam otkud se drugi pojavio. Prepriječio mi je put. Imao je duks s kapuljačom preko glave. Ni njegovo lice nisam vidio, samo mrak. Pitao sam šta hoće. Onaj iza me je ščepao ispod ruku. Pokušao sam se oteti. Prejak je. Ovaj s kapuljačom mi prilazi. Kobeljam se. Ništa. Ono čudovište samo jače steže. Kapuljaš zamahuje rukom. Osjetim kako mi nešto probada prsa i više ne osjećam ništa. Ubod se ponovio nekoliko puta, ali prvi je bio dovoljan. Kad sam pao na zemlju, već je sve bilo gotovo. Odvukli su moje tijelo i bacili u rijeku. Tako bacamo smeće u kontejner.

Znam te K., već razmišljaš o tome ko te vuče za nos i kome ćeš razbiti glavu, ali mrtvi ne lažu. Svaka tvoja nježnost praćena je agresijom, kad osjetiš da si u opasnosti. Plašiš se i više nego što sam se ja plašio. Svako se brani na svoj način. Mi smo se branili tišinom. Pravi sinovi naših roditelja.

Vikendi koje smo provodili sami u tvojoj vikendici su bili naš bijeg u ćutanje. Njihove tragove proživljavam u smrti. Večernji dolazak. Parkiram se malo dalje da niko ne vidi da imaš gosta. Hladan šumski vazduh vani. Podno grijanje unutra. Kućno kino, mala privatna teretana, kuhinja s najnovijim aparatima. Ti. Kiselkast miris tvog znoja nakon treninga. Čist miris tuša. Ležimo na kauču, igramo Super Smash. Ljubim ti vrat. Grickaš mi uho. Ležiš u krevetu i posmatraš me dok spremam nastavu. Kažiprstom ispisuješ kružiće na mom dlanu. Ciganka mi je jednom rekla da mi je linija života kratka. Nikad gore utrošena marka.

Bilo me sram da ti priznam zašto si mi se svidio. Zapravo, sve je bilo banalno. „A ili p? Hoćeš karanje?“ Dok si oblačio gaće, primijetio sam da na podu iz tvog džepa viri sličica pokemona. Žuti Pikaču se smijuljio iz tvojih hlača. To mi je bilo slatko. „Igraš Switch?“ Onda si me pozvao da dođem na vikendicu.

Bio sam svjestan da ništa više od seksa i igrica među nama neće biti. Samo si jednom uspio da me prevariš.

„Aj mi reci jesu li Gilgameš i onaj njegov bili pederi“, pitao si me nakon pola godine. U životu nisam napravio bolji benedikt sendvič nego tada, a ti si režao jer ti je piletina zagorjela. Tvoj Mario je derao mog Pikačua, ali nismo se tako lako dali. Zamalo smo porazbijali džojstike. I odjednom, dok sam ti ležao u naručju, to pitanje.

„Otkad tebe zanima književnost?“

„Otkad ti ideš u teretanu?“

Onda sam ti ispričao istorijat starovjekovnih gejeva. Ahilej i Partoklo, Apolon i Hijakint, legenda iz Platonove „Gozbe“… Raspričao sam se toliko da sam pomislio da sam dosadan. Da su me svi učenici slušali kao ti tada, nikada se ne bih žalio.

„A ima li u Bibliji toga“, pitao si.

„Neki teoretičari tumače Davida i Jonatana kao ljubavnike, ali to je sve na nivou nagađanja.“

„A šta se desilo s njima?“

„Jonatan je poginuo ratujući s ocem protiv Davida.“

To te je sneveselilo. Još si me jače pripio uz sebe. Bilo je lijepo taj dan. Pomislio sam da možda i pederi mogu biti srećni.

Zar te je moja odluka toliko povrijedila? Jesi li mislio o tome kako sam se osjećao kada me je direktor pozvao i počeo ispitivati da li se družim s ministrovim sinom? I onaj njegov „prijateljski“ savjet da se pripazim. „Ovo je mali grad. Ne petljaj se sa svima.“ A njegov pogled govori: „Jebeš se i rušiš državu!“

Osjetio sam tvoj strah kad sam ti rekao da ne mogu više da se krijem. Glas ti se blago povisi kada si nervozan. Posred čela ti iskoči vena. „Sačekaj!“ „Polako!“ „Razmisli.“ „Nije problem, ali da se sazna, ja ću lako, a kako ćeš ti?“ Sutradan je počela agresija. „Kako si mogao to da mi uradiš? Pederčino! Samo na sebe misliš! Ne javljaj mi se više nikada!“ Spustio si slušalicu i više ništa od tebe nisam čuo.

Dok sam padao na zemlju, u posljednjem trenutku svijesti učinilo mi se da vidim nešto. Iz džepa kapuljaševih hlača smijao se žuti hrčak s crvenim obrazima, šiljatim ušima i repom u obliku groma. Posljednja slika koju sam možda i umislio.

Moj auto je pronađen na drugom kraju grada, daleko od tvoje vikendice.

Ovo pismo je vrlo rijetka privilegija. Smrt je neka vrsta ograničene sveprisutnosti. Sve vidiš, ali ništa ne možeš da uradiš. Ne znam da li si to bio ti ili si znao da će se to desiti. Sve ostalo mi je poznato, samo to ne. Ako jesi, nemoj da brineš. Moji roditelji sumnjaju, ali neće ništa poduzeti. Više vole da im je sin ubijen od nepoznatog lica, nego da se obznani njegova sramota. Tu živimo. Zločin je OK, gej ne.

To što od tog dana ne posjećuješ svog oca mnogo govori. Ne brini, i da jesi upetljan, ne mislim da se svetim. Nema potrebe, a nemam ni želju. U smrti se malo šta mijenja, osim toga što te, ako imaš sreće, briga za životom. Inače postaješ utvara. Ja ispunjavam sve kriterijume da budem, ali nisam. Mimo ove uzgredne situacije.

Samo me jedno iznenadilo. Što sam saznao da me voliš. Ovo ti pišem da znaš da sam i ja volio tebe. Šteta što sam morao umrijeti da napokon to saznamo. Ono tada nije bila laž. I pederi mogu biti srećni, ali im ne ide. To te muči. Vena na čelu se ne povlači. Koliko noći nisi spavao? Napadaš ljude oko sebe bez razloga. Juče si čuo neke moje poznanike kako pričaju o meni. Jedan je rekao da se uvijek znalo da sam pederčina. Ubio si boga u njemu. To nikada ne bi uradio da sam živ. Tvoj život je postao moja smrt.

Ko zna? Ti imaš još prilike. Sa mnom ne. Za tebe neću biti ništa više od ovih riječi i sjećanja. Ali živi. Drugi put ti ne preporučujem.

Ne znam koliko će ti ovo pomoći. Mrtvi nisu ništa pametniji od živih. Uglavnom ostajemo ono što smo bili. To nam je pakao ili raj, zavisi kako kome. Samo ti mogu reći to. Živi. Ako treba odjebi oca i njegovu politiku, i ovu zemlju, i sve zbog čega nismo mogli biti srećni.

Nešto ću te zamoliti. Svrati ponekad do vikendice. Od mog ubistva nisi nikako. Uključi Switch i odigraj nekoliko mečeva na Super Smashu. Uzmi Pikačua. Zamisli da sam pored tebe i da igramo jedan protiv drugog i da ti pričam o Gilgamešu i Enkiduu ili Davidu i Jonatanu. Biće kao da sam živ.

Voli te tvoj

M.

Kratka priča je nastala uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Kratka priča je objavljena uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj kratke priče isključiva je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

K. Z. – Snovi koje (ne) sanjamo

K. Z. – Snovi koje (ne) sanjamo

K. Z. – Snovi koje (ne) sanjamo

Kratka priča pristigla na naš kvir umjetnički konkurs Kad četiri zida postaju četiri strane svijeta.

Dvije vitke isprepletene sjene već su poprilično bile udaljene od svojih vlasnika. Nepomično su ležale na kamenom tlu ne dozvoljavajući vjetru da ih odnese zajedno sa sitnim zrncima pijeska. Gotovo na samom kraju tog običnog ogoljelog pristaništa nalazile su se vlasnice baš ovih dviju sjena. Ako bi ih neko posmatrao iz daljine, pomislio bi kako čudnovato izgledaju – kao vješto odabran detalj slikara koji nije bio zadovoljan svojim radom ovog sumornog pejzaža. No ipak, pažljivijim posmatranjem uvidjelo bi se da je taj umjetnik tačno znao gdje želi da postavi ove dvije ženske siluete te precizno odmjeri količinu svjetlosti koja će se u ružičastim nijansama prelijevati preko ivica njihovih lica. Još jedan neizostavan detalj ove slike bila su metalna kolica u kojima je sjedila jedna od djevojaka.

Imala je svijetlo lice na kojem se rijetko kad pojavljivalo prirodno rumenilo. Krupne tamne oči izgledale su kao da su napravljene od dva poveća oblutka koja nisu odbijala upijenu svjetlost. Sada se njen pogled brižljivo kretao po jedva vidljivom rubu kojim su bili prišiveni nebo i more. Sjedila je nepomično u svojim kolicima. Preko ramena joj je padala duga crna kosa koja joj je zajedno s uredno isječenim šiškama uokvirivala lice. Krajevi crvenih usana bili su joj iskrivljeni u blagi, gotovo neprimjetni osmejak. U kosi je nosila bijelu čipkanu traku koja se slagala s lepršavom bijelom haljinom. Na svom tom bijelom materijalu lako je bilo ostaviti bilo kakav trag ili mrlju.

Djevojčino ime bilo je Lucia. Njena, moglo bi se reći prijateljica, mada ni slučajno ne bi bilo greška reći veoma bliska osoba, ukočeno je stajala položenih ruku na naslon kolica. Čvrstina i ispravljenost njenog položaja prikrivala je brzinu i uznemirenost otkucaja njenog srca. Imala je kratku svjetliju kosu nespretno ošišanih krajeva. Uski pramenovi padali su joj preko lica lijepeći se za sljepoočnice i vrhove tankih usana. Njene smeđe oči bile su vlažne te su se caklile gotovo isto kao i talasi ispod njih. Noel, kako se zvala ova djevojka, nosila je široku suknju i tanki crni šuškavac čije je rukave zavrnula do nadlaktica. Mislile su u tišini. Prije godinu dana, baš u ovom periodu jeseni, desila se nezgoda. Da, ništa drugo do jedne nezgode.

Lucia i Noel su išle u istu školu, pa i u isto odjeljenje. Nisu razgovarale niti su se trudile da se sprijatelje, ali su ipak primjećivale i prihvatale postojanje ove druge, pa čak i u većoj mjeri nego što su to sebi priznavale. Povremeno bi im se pogledi susreli, ali bi ih obe naglo prekidale okrećući nezainteresovano glavu. Noel je osjećala neku neobičnu privlačnost prema Luciji koja ju je izjedala. Posmatrala je njen način pomjeranja i govora te ih pokušavala preslikati i u svom kretanju i govoru. Crnokosa djevojčica je bila nadareno dijete, voljeno i hvaljeno od strane svih profesora, uvijek urednog izgleda i iskrenog osmijeha. Bila je najuspješnija atletičarka u školskom timu te je time stekla popularnost i kod učenika.

Za Noel, Lucia je bila ono što ona nikada nije mogla biti, a čemu je težila svom snagom svoga bića. Kada bi imala i tanjušni dio njenog sjaja, očekivanja njenih roditelja bi bila zadovoljena i ona bi konačno bila prihvaćena kao dio njihove porodice kojeg se ne treba sramiti. Oni bi je voljeli, a ona, ona bi istinski bila srećna. Ljepota i toplina Lucijinog postojanja dovodila je djevojku do neizdrživog prezira i bunila. Nikako nije mogla da shvati težinu koja joj je tromo ležala na srcu. Da li je uopšte bilo moguće nekoga u potpunosti voljeti a istovremeno se moliti za njegov pad? Noel je mrzila, u punom značenju te riječi. Mrzila je školu, ocjene i one koji su ih dodjeljivali, mrzila je svoje roditelje, mrzila je sebe i, na kraju, Luciju. Oh, njeno sporo treptanje i način na koji uvija slova pri kraju svake rečenice. Njeno hitro penjanje uz stepenice, sitne korake koje pravi prilikom odgovaranja, olovku koju je dala Leoni, njene brižne roditelje, ponos kojim zrači nakon osvojene trke, glas kojim tepa psiću ispred škole, okretanje glave nakon ostvarenog kontakta očima. Noel nije mogla prestati da razmišlja. Lucia je itekako primjećivala smeđooku djevojčicu. Uznemiravala ju je. Kako bi uopšte neko poput nje stvarao toliki nemir u njenom stomaku? Gotovo podjednako ju je posmatrala kao i ona nju, i postepeno gradila osjećanja koja su joj izazivala gađenje. Noel joj je počela užasno smetati. Količinu bijesa koji je rastao u njoj jedva da je uspijevala kontrolisati. Jednom prilikom kada se vratila iz škole, histerično je iscijepala listove iz sveske u kojoj je nacrtala Noel. Njen bolešljiv izgled i tamni podočnjaci nisu joj nestajali iz glave. Bilo je nečega u njenoj srčanosti i upornosti što je izbezumljivalo Luciju.

I eto, tog jesenjeg dana dvije djevojke su sjedile u punoj učionici kada ih je profesor poslao da odnesu knjige u školsku biblioteku. Izašle su u hodnik i pošle ka stepenicama. Noel se kretala par koraka ispred Lucije. Bila je nervozna i ruke su joj drhtale. S druge strane, Lucia je bila savršeno mirna. Oči su joj bile gotovo zatvorene dok je posmatrala djevojku ispred sebe. Pretvarala se da je ne primjećuje, ali joj je nešto sve više i više stezalo grlo. Sišle su niz prve stepenice. Noel je jedva držala knjige u vlažnim rukama. Usporila je ne bi li ju druga djevojka sustigla. I Lucia je usporila. Stigle su do vrha drugih stepenica i tada se nešto promijeni. Možda vrijeme, možda vazduh, možda Lucia. Ona položi knjige na obližnji prozor i stade tik iza Noel. Gledala je u pod ispred sebe. Zjenice su joj se tresle. Noel zakorači. Tišina. Drugi korak. Opet tišina.

Luciju, koju je dijelio trenutak od guranja Noel niz stepenice, iznenadi njen nagli pokret i ona se nespretno okliznu gubeći tlo pod nogama. Glavom udari od zadnju stepenicu i njeno tijelo se prosu po podu ostajući nepokretno. Noel se oduzeše ruke i ona ispusti sve što je nosila. Odjednom ne bi više tišine oko nje. Odasvud su se čuli glasovi pomiješani s jaucima. Brzo, sve se odigravalo isuviše brzo. Jednim treptajem Noel je bila ispred svojih i Lucijinih roditelja čiji su izrazi bili izobličeni i nejasni. Osjećala se bespomoćno. Bila je kriva, pred Lucijinim roditeljima, pred svojim roditeljima i pred sobom. Nije uspjela da sačuva jedinu stvar koja joj je značila.

Poslije nekoliko sedmica Lucia je izašla iz bolnice. Sjedila je u kolicima potpuno nepokretna. Krupne oči bile su joj ugašene. Takva, još više je ličila na lutku. Noel je dala sebi odgovornost da se svakodnevno brine o njoj ne udaljavajući se iz njenog vidokruga. Uvijek je bila prisutna. Češljala joj je kosu i umivala je. Popravljala joj je odjeću i pomagala oko škole. Potpuno joj se posvetila zapuštajući svoj život i potrebe. Lucia je svu tu pažnju prihvatala trudeći se da ne pokazuje zahvalnost koja je iz dana u dan rasla. Ona je prestala da govori i ponekad se samo obraćala Noel.

Pričala joj je o svemu. Pričala joj je o slobodi koju je osjećala dok trči i toplini u grudima nakon zaustavljanja koje više neće moći da doživi. Svjetlokosa djevojčica bi prilikom takvih razgovora saginjala glavu grizući donju usnu. Bilo ju je stid svojih osjećanja. Bila je blizu Lucije više nego ikad prije i bila je u kontroli. Lucija je zavisila od nje. To savršeno biće zavisilo je od njene volje. Noelino srce je sve brže kucalo. Lucija ju je ipak držala. Ona nije mogla da plače niti da se opire. Postale su nerazdvojne.

  • Znaš, otpoče odjednom rasejano Noel posmatrajući talase, sanjala sam neobičan san sinoć. Nas dvije smo baš ovako stajale ispred rijeke. Nismo bile same. Oko nas je bilo dosta ljudi koji su nestrpljivo iščekivali nešto. Gledali su uzvodno kriveći glave. Čekali su čudo.

Lucia nije mijenjala izraz lica. Izgledala je odsutno.

  • I mi smo postajale neobično nestrpljive. Tada sam shvatila da stojimo ispred Jordana i da čekamo njegovo zaustavljanje.
  • Ti ga želiš preći?– odjednom se začu tih Lucijin glas.

Noel se osmjehnu s nekom tugom u očima. Šake su joj se stezale oko ručki.

  • Znam da me ne voliš, ali ne možeš da se odvojiš od mene.
  • I ja znam da me ti ne voliš, a opet ostaješ pored mene.

Čulo se samo tupo udaranje talasa o kameni mol. Sunce je već bilo zašlo. Lucia je spokojno žmirila položenih ruku na krilu. Ona je voljela Noel. Točkovi su se sporo pokrenuli. Svijet oko njih i unutar njih je bio miran. Noel gurnu kolica preko kamene ivice.

 
Kratka priča je nastala uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Kratka priča je objavljena uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj kratke priče isključiva je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Plavac – Tvoja ruka: Iz rubrike desilo se

Plavac – Tvoja ruka: Iz rubrike desilo se

Plavac – Tvoja ruka: Iz rubrike desilo se

Kratka priča autora/ice pod pseudonimom Plavac pristigla na naš kvir umjetnički konkurs Kad četiri zida postaju četiri strane svijeta.

Avgust je. Sunce je sijalo jače nego ikad. Bezvoljan i umoran ležao sam u sobi radeći doslovno ništa. Iako je avgust bio vreo i ljudi su strujali na sve strane oko mene, ja sam se osjećao jako usamljeno. Ponekad bih izašao s prijateljima, ali zaista se nije dešavalo ništa posebno. Sjećam se, bio je 18. avgust. Listao sam društvene mreže i zapazio profil nekog nepoznatog momka s jako lijepom košuljom na profilnoj slici. Vjeruj mi, čitaoče, košulja je bila presudna. Dodao sam ga i nakon kratkog vremena ušli smo u neki vid konverzacije. Nisam imao nikakva očekivanja. Pomalo razočaran prethodnim iskustvima, mislio sam da je i on jedan od onih jebivjetara koji ni sami ne znaju šta bi sa svojim životom. Zaista smo mnogo pisali. Čitava dva dana. Još uvijek nisam znao njegovo pravo ime niti bilo šta o njegovom životu, ali ono što je bilo zanimljivo jeste činjenica da je taj momak imao dušu. Koliko god da smiješno zvuči kada to kažem o nekome koga poznajem tek dan-dva i to samo preko poruka.

Nakon dva dana konstantnog pisanja samo je nestao. Nisam znao šta se dešava, niti da li sam ja uradio ili rekao nešto pogrešno. Očekivao sam bilo kakvu poruku, međutim, poruke nije bilo. Mogu ti reći da sam se osjećao pravo posrano. I tako, da izviniš, posran, pisao sam s drugaricom koja mi je predložila da izađemo naveče u klub. Ni manje ni više nego gej klub. To je bio 21. avgust. Pozvao sam jednog poznanika s nama i tako smo svi zajedno otišli u provod ili sprovod, kako za koga. Slijed događaja o kojem ću ti sada pisati i nije baš najidealniji. Ništa filmski se nije desilo u tom klubu, osim što sam se, greškom ili ne, poljubio s tim poznanikom. Tada mi se to činilo kao dobar izbor. Odlučili smo nastaviti neki vid odnosa u nadi da će se neki plamen ipak upaliti. Sada se sigurno pitaš šta se dešavalo u međuvremenu s košulja boyem kojem nisam znao ni ime. Nakon onog nefilmskog poljupca u klubu razmišljao sam da ga samo obrišem s mreža i nikada mu ne kažem šta se zapravo desilo.

Ipak to nisam učinio. Odlučio sam mu reći istinu. Nakon tri dana napisao mi je poruku i sav ushićen čekao da se upoznamo. I tada sam mu slomio krila rekavši mu kako sam se u međuvremenu smuvao i kako ipak želim dati priliku drugom liku. Mogao me je blokirati i samo nestati, ali nije. Na moju veliku sreću nije. „Samo si odlučio u kojem će pravcu teći naš odnos“, utješno mi je rekao i tako smirio demone moje savjesti. Bez obzira što sam ja tada bio zauzet, nastavili smo pisati, prijateljski. I tako dan za danom. Ubrzo smo shvatili da imamo toliko mnogo sličnosti. O mojoj tadašnjoj vezi ne bih mnogo govorio. Zamislite da riba pluta pijeskom Sahare ili tako nešto apsurdno. E to je bila ta veza.

Sada je već septembar i nalazim se u izolaciji. Ne baš tako srećan, pišem drugarici kako sam to veče u klubu napravio najveću grešku i kako osjećam da ovaj odnos ne vodi nigdje. Nefilmski partner mi piše kako mu smeta to što se ne viđamo, iako sam ja, ponavljam, u izolaciji. Ostavlja me preko poruke. Iskren da ti budem, više mi se sjebao ego nego što mi je zapravo bilo žao.

E sad kreće umjetnost. Krajem septembra sam izašao iz izolacije i došlo je vrijeme da upoznam famoznog momka s fensi košuljom. Bio sam u teatru i poslije toga dogovorili smo susret. Još uvijek nisam znao mnogo o njegovom životu. Objasnio mi je gdje da dođem, međutim, zbog moje prostorne orijentacije koja je ekvivalentna nuli, ja to nisam znao naći. Jedva sam ga sam namolio da siđe po mene. Kada sam ga ugledao, da ti budem iskren, u meni i nije bilo neke reakcije. Što se tiče fizičkog izgleda, nije bio nešto što sam ja preferirao do tada. Prišao mi je, upoznali smo se i krenuli k njegovom stanu. Energija koju je imao te noći oborila me s nogu. Kada smo došli u stan, dobro se sjećam, iz jedne od prostorija čuo se boemski glas Tome Zdravkovića što me je donekle dodatno bacilo u depru.

Veče je zaista bilo posebno. Crtali smo zajedno, pričali o životu, smijali se i životinjski jeli gumene bombone koje, igrom slučaja, obojica obožavamo. Posmatrao sam ga. U jednom momentu ustao je, zapalio cigaru i sjeo pored prozora. Tada sam shvatio da se u meni upalio plamen. Ma šta plamen, u meni je gorio pravi požar. Nekon nekoliko sati druženja morao sam krenuti kući.

Tada sam stvorio vlastiti pakao u svojim mislima. Došao sam kući, legao u krevet i naredna dva sata proveo plačući za prilikom kakvu sam propustio. Viđali smo se skoro svaki dan ili svaki drugi. A moj umni pakao bio je sve veći i veći. Znaš onaj osjećaj kad si u školi i fali ti tipa bod na testu za prolaz. Iako sam se osjećao grozno, bio sam srećan jer sam ga upoznao. Shvatili smo da smo doslovno iste osobe. Ista interesovanja, isti hobiji, iste muke… Naravno, ja sam bez blama nagovještavao i davao mu  očigledne znakove. Shvatio je on njih, ali ih je odbijao.

Nikada prije nije bio s momkom tako da mi je često pričao o svojim djevojkama. Tada bih tek umirao u sebi. Svakoj od njih htio sam počupati kosu golim rukama. Vrijeme je prolazilo i razgovarali smo o tome da li ima nade za nas. Rekao mi je da misli da nema i ono što sam uradio u klubu bio je sudbinski znak da ovaj svijet i nije baš za njega. Ja bih plakao nakon svakog susreta i zaista sam tada bio loše. Nisam ni bio svjestan koliko jedan potez može uticati na mnogo stvari u budućnosti. Bez obzira na sve, postajali smo sve bliži i bliži.

Oktobar je. Kišan i tmuran dan. Našli smo se i odlučili smo provesti sate vozajući se po kiši daleko van grada. Iako nije bilo tračka sunca na nebu, taj dan za mene bio je najsunčaniji i najtopliji. Parkirali smo na jednoj litici odakle smo posmatrali rijeku koja je tekla ispod velikih i snažnih brda. Kiša je počela padati sve jače i jače. Sjeli smo u auto i tada mi je prvi put priznao da mu se sviđam. Odmah sam uzvratio. Nismo znali kako dalje, iako smo u dubini srca bili zaista srećni. Ostavio sam mu prostora da se preispita i odluči, tako da smo se dogovorili da nećemo žuriti ni s čim.

Kroz čitav proces upoznavanja slušali smo Adele. Konstantno. Iako nismo žurili ni s čim, zagrljaji su postali znatno duži i mnogo više topliji. Kraj oktobra je, 28., četvrtak. Standardno smo se našli i odlučili smo se opet vozati malo van grada. Vani je bilo vraški hladno. Otišli smo do njegove vikendice. Nismo mogli ući jer je zaboravio ključ tako da smo se odlučili popeti na krov. Nebo je bilo savršeno. Zvijezde su sijale te noći mada one nisu bile jedine koje su sijale. Iako je vani bio minus, ja se nikada nisam osjećao toplije. Slušali smo našu Adele i, s obzirom da je bilo hladno, polako smo se približavali jedan drugom. Shvatio sam da je to pravi momenat. Prišao sam mu, svoju promrzlu ruku stavio na njegov topli obraz i poljubio ga. Osjetio sam zvijezde oko nas. Osjetio sam svako strujanje vazduha, uzdah i izdah. Leptirići koji su do tada bili mrtvi, podigli su se kao feniks iz pepela i nakon mnogo vremena zatitrali u mom stomaku.

I sada ti ovo pišem dok ga držim za ruku i znam da će ta ruka uvijek biti uz mene, u kojem god obliku se naša ljubav razvijala. Volio bih da i ti, dragi moj čitaoče, uhvatiš za ruku jednog momka u fensi košulji i da pod zvijezdama koje rado svjedoče probudiš plave leptire u svom stomaku.

 
Kratka priča je nastala uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Kratka priča je objavljena uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj kratke priče isključiva je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Zuhdija Karić – Tvoja ruka

Zuhdija Karić – Tvoja ruka

Zuhdija Karić – Tvoja ruka

Kratka priča Zuhdije Karić pristigla na naš kvir umjetnički konkurs Kad četiri zida postaju četiri strane svijeta.

Život se nekako uvijek činio sumoran i siv. Kako su godine prolazile, prestao sam očekivati sreću, prestao sam se nadati nekom svjetlu. Uvijek su mi govorili kako bi djetinjstvo trebalo biti najsretniji period u životu jedne osobe. Bili su tako u krivu. Ne mogu da podnesem tu izreku, prezirem je. Nekad, život nema taj sretan period. Pa tako, mogu reći da do neke određene tačke u svom životu nisam poznavao sreću i radost.

Sve dotad je bila jedna tamna praznina; riječima neopisivo, tmurno i ružno. Uvijek drugačiji, uvijek posljednji. Iako je univerzalno prihvaćeno da su ljudi društvena bića, ja sam rano u svom životu odbio tu filozofiju i ugodno se prilagodio suprotnome. Razmišljao sam, zašto čovjeku treba društvo? Zašto moramo biti prisiljeni da budemo društvena bića? Kako je to uopšte moguće? Društvo i ljudi mi nisu donijeli ništa u život osim patnje i mržnje. Odrastao sam s prijetećim osjećajem da me moje okruženje polako, postepeno jede i uništava. U nekim trenucima sam se osjećao kao tumor ovog svijeta, sporo ga parazitirajući, a u drugu ruku, osjećao sam se kao da je svijet koji me okružuje jedan odvratni, crni tumor, koji mi prodire i probija u dušu, moje tijelo, život, ocrnjavajući me svojom bolešću.

Za prosječnu osobu, moja perspektiva i riječi mogu zvučati jako morbidne i destruktivne, ali za mene to više nije tako oštro i šokantno. Rano sam razvio tu gorku percepciju svijeta, živeći život iz dana u dan, bez neke bajkovite nade ili cilja. Smatrao sam se veoma nepokolebljivim u ovom načinu razmišljanja. On možda iznenađuje mnoge ljude, ali kako bi prosječna osoba reagovala i živjela kada bi u svom svakodnevnom životu doživljavala izljeve netolerancije i mržnje, indirektne ili ne, to nije važno. Ti trenuci kada osjetiš oči uperene u tebe, kada čuješ glasove koji nisu tu kako pričaju i pljuju na tebe, kada se osjećaš kao hodajuća meta. I zašto, iz kojeg razloga? Mrzim i razmišljati o tome. Možda ljudi žive za društvo, ali upravo to društvo odbacuje osobe koje ne igraju po njegovim pravilima.

Mislio sam da su moj stav i moja perspektiva jaki i nepokolebljivi. Sve dok nisam upoznao jednu posebnu dušu. Dok nisam slučajno pronašao tebe. Upoznao sam potpunu suprotnost sebi. Iako smo bili u veoma sličnim situacijama, tvoja perspektiva je bila tako blaga i optimistična, tako blaga da mi je isprve bila muka, da te nisam mogao podnijeti. Ali, ipak, moja odluka da ti pružim priliku, da prihvatim tvoju ruku prijateljstva se ispostavila jednom od rijetkih dobrih odluka koje sam donio u svom životu. Bez obzira što sam prethodno imao čvrst, nemaran stav, ne mogu reći da me mržnja nije doticala.

Osjećao sam je u svakom trenutku koji nisam provodio u samoći, kao komadiće oštrog stakla koji polako penetriraju moju kožu. Međutim, nakon što si ti došao u moj život, prijatelju najdraži, prestao sam mariti za to, kao da mi je ogroman kamen pao sa srca. Nisam više mrzio taj dio sebe koji je drugačiji. Naprotiv, zbog tebe sam uspio pronaći ljubav prema sebi, ljubav prema drugoj osobi. Vidio si stranu mene koju nisam ni znao da posjedujem, otvorio si osjećaje u meni koje sam davno odbacio i zaboravio.

Jedna stvar koju ne bih mogao nikad zaboraviti su trenuci provedeni s tobom, naše avanture i naše noći. Mislim da su svi znali, mislim da je bilo jako očigledno, ali bilo je prekasno da me bude briga za to. Nisam vidio ništa drugo i nikog drugog osim tebe. Tvoje tamne oči i kosa, tvoja prelijepa koža i tvoje nježne ruke koje su iz nekog razloga uvijek bile jako hladne. To je bio prvi put da sam osjetio kompletnu ljubav prema drugoj osobi. Imao sam tako ciničan stav prema čovječanstvu i društvu, smatrao sam ljubav običnom iluzijom i laži. Ti si mi dokazao da nisam u pravu, dokazao si mi da u ljubavi društvo i njegove takozvane norme ne znače ništa. Jedino što ima neko značenje smo ti i ja.

 

Ne bih nikad mogao riječima opisati nas, niti će iko ikad znati puni opseg naše ljubavi. Bili smo najbolji prijatelji, ali opet smo bili mnogo više od običnih prijatelja. Ne mogu čak reći ni da smo bili partneri ili ljubavnici ili šta već; dostigli smo nivo gdje smo bili čak i iznad toga. Kad smo se tek upoznali, bili smo dvije različite duše. U nekom trenutku, kao da smo postali jedna duša. Ti nisi moj prijatelj, moj partner, neka osoba koju volim: ti si moja druga polovica. Bez obzira na sve, tako će uvijek biti i ostati. Čak i danas, kad smo puno stariji i zreliji, znam da su nam duše vječno spojene. Čak i ako je prošla vječnost otkad sam te zadnji put vidio i zagrlio, čak i ako uopšte ne znam gdje se nalaziš i jesi li uopšte živ, i dalje osjećam tvoje prisustvo i auru, tvoju ruku u mojoj. Tvoju nježnu, hladnu ruku.

 
Kratka priča je nastala uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Kratka priča je objavljena uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj kratke priče isključiva je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Arijan – Snovi koje (ne) sanjamo

Arijan – Snovi koje (ne) sanjamo

Arijan – Snovi koje (ne) sanjamo

Kratka priča pristigla na kvir umjetnički konkurs autora/ice pod pseudonimom Arijan.

Bila je to iznenađujuće topla večer za studeni. Sokakom se prosuli mirisi kestena pomiješani s mirisom drva koja plamte u ognjištima kuća zbijenih tik jedna uz drugu. Kraj večere značio je početak oduška, bar što se dječaka tiče. Iz avlija su istrčavali i slijevali se poput potoka niz uske uličice koje vode prema Neretvi. Mjesec koji se nadvio iznad Huma izgledao je kao da grli grad, posebno onu malu židovsku mahalu. Malo iznad Starog mosta, u pravcu Tare, kao bedemi, stajale su kuće židovskih obitelji. Male, uske, a pune priča. S druge strane drvenih prozora ogledao se život, ne jedan, nego njih mnogo, a svaki od njih krio je barem jednu tajnu. Život nije život, ako u svoje grudi ne urežeš barem jednu tajnu.

Iz svoje avlije izašao je Amal. Mjesečevim tragom prošao pokraj šarenih kuća, niz stepenice obrasle bršljanom, pa preko čardaka do trešnje ispod koje se pružao pogled na most. Sjedio je i pjevušio. Pjevao je i svirao u zboru, ponos i dika roditelja, ugledne mostarske gospode.

„Amal, ti si?“

„Jesam, čisto je.“

U susret mu je prilazio David, također židovski dječak, koji se sa svojim roditeljima, starijom sestrom i mlađim bratom nedavno doselio u grad, nekoliko kuća iznad Amala. Sjeli su jedan pokraj drugoga. Promatrali su most, a iznad njega kamene ljepotice koje su se nadvile poput vrbe iznad rijeke. Večer je odmicala, a oni su gotovo nepomično sjedili ispod trešnje. Pogledi su im se nerijetko susreli, bez izgovorene riječi. Samo odrazi u očima. Sjaj u očima je bio dovoljan, govorio je svim jezicima ovoga svijeta, svirao je poput najljepše violine. U sjaju očiju ugledala se ljubav. Ispreplela se stidljivo, nejasno, tiho.

„Ruke su ti hladne“, rekao je David uzevši mu ruke koje je svojim dahom grijao.

„Neka ovo bude naše tajno mjesto. Samo ti i ja“, rekao je Amal.

„Ti, ja i trešnja“, kroz smijeh odgovori David.

David i Amal upoznali su se na dan Davidova useljenja, dok se Amal vraćao iz škole. Uskoro su se počeli družiti, a dodatno ih je spojila ljubav prema glazbi. David je također postao dio zbora te su se s vremenom počeli intenzivno družiti. Amal je išao u drugi razred gimnazije, dok je David bio godinu stariji te je počeo pohađati istu.

Bili su to dani bezbrižnosti, ali i dani otkrivanja vlastite osobnosti, vlastitog tijela i vlastite seksualnosti.

Već prvi zajednički susret znali su da to nije „obični“, prijateljski susret. Amal je shvatio da je homoseksualac već u osnovnoj školi, ali do susreta s Davidom, svoju seksualnost je zanemario. David je to prvi put shvatio pogledavši Amala – oči boje Neretve, crne kovrče pogodile su ga poput strijele. Želio je da nikada ne skine pogled s njega.

Zimske večeri su prolazile, mraz je zabijelio krovove grada, zima je stegla svoj obruč, a njihove večeri ispod trešnje bile su toplije od najvruće mostarske žege. Malo pomalo, David i Amal su se počeli otvarati jedno drugom. Provodili su večeri maštajući o ljetnim praznicima, o koncertima i dalekoj Americi. U jednom trenutku željeli su da čitav svijet osvoje zajedno, a u drugom ova trešnja i pogled na grad bili su upravo njihov svijet.

Upravo se u taj njihov svijet uskoro počela navlačiti tama. Tiho, kao da hoda na prstima da je nitko ne primijeti, lukavo, s očima mraka i šljemom satkanim od zla. Korak po korak, svakim je danom bila sve bliža.

Jasmina, voditeljica zbora, okupila je sve u prostoriji, među njima i Amala i Davida, rekavši im da u gradu postaje opasno te da se prekidaju vježbe zborovanja. Značilo je to da nema okupljanja gotovo svaku večer u prostorijama glazbe, da nema igara i priča do dugo u noć. Zvukovi violine, klavira i gitare će utihnuti. Prostorijom se čulo negodovanje i pobuna.

„Ako prestane zbor, prestaje i život“, iz mase se začuo Amalov glas.

Bio je neutješan, izletio je iz dvorane u toalet kako ostali ne bi vidjeli suze u njegovim očima. David je potrčao za njim da mu pruži utjehu.

„Zbor i glazba će utihnuti, ali uskoro ćemo se opet svi ovdje okupiti, a da i sve utihne, duša će nam svirati“, tješio ga je David, dok ga je grlio i rukom prolazio kroz guste, crne kovrče. U jednom trenutku su im se pogledi susreli, usne dodirnule, kada se na vratima pojavila Jasmina.

Strah je zavladao prostorijom, Amal i David su skamenjeno stajali i gledali u Jasminu. Njihova sebično čuvana tajna više nije bila samo njihova. Milijun pitanja prolazilo je kroz te mlade glave. Što sad? Gotovi smo, svi znaju… Naši će nas ubiti…

Agoniju je prekinula Jasmina koja im je prišla i zagrlila ih majčinskim zagrljajem. Zagrljaj straha postao je zagrljaj prihvaćanja, nade i sigurnosti.

„Srce ne zna za orijentaciju, samo za ljubav zna“, rekla je Jasmina koja im je dala podršku i utjehu, oslonac na njihovom putu ljubavi.

David i Amal su tu večer sumirali utiske. Večer straha postala je večer veselja. Za njihovu vezu znala je sada još jedna jako bitna osoba u njihovim životima. Osoba koja im je tu večer otvorila neke nove vidike i poglede, da svi ljudi ne mrze homoseksualce, da postoji empatija i ljubav prema njima.

Iako je bio siječanj, za Mostar je snijeg bio pravo čudo. Upravo to malo bijelo čudo počelo je ostavljati svoje tragove po starim uskim ulicama, ogoljelim granama i na granama jedne trešnje ispod koje su sjedili David i Amal. Ruke isprepletene, obrazi ožareni mostarskom burom i šaka snova o zajedničkom životu i odlasku na glazbenu akademiju tamo negdje u Ameriku ili možda Pariz, bila je njihova okupacija tih dana.

„Jesi čuo ovo? Šta je to bilo?“

„Čini se poput zvuka puške“, rekao je David.

„Sagni se!“

Sokakom se rasula paljba strojnica poput nekih zlih dukata koji su ostavljali pustoš i tugu gdje su se god razasuli. Ispod trešnje ostali su ležati David i Amal. Nisu znali što učiniti, gdje otići i kamo se sakriti. Židovska mahala je pala. Pokosiše je ljudi ljudskog naličja, a zvjerske duše. Ostade nedovršen ručak, neiscijepana drva, ostade pas u avliji, nenapisana zadaća i nedovršeni snovi.

Amal i David nisu znali kamo otići; ako odu natrag kući znali su da neće ostati živi, morali su se nekamo sakriti. Prvo što im je palo na pamet je da bježe preko druge strane čardaka. Kada su ga prešli, otrčali su na Jasminina vrata.

„Živi ste?“ Jasmina ih je s nevjericom promatrala i prigrlila u svoje naručje i u svoj dom.

„Ni ovdje nije sigurno, kada tamo sve pročešljaju onda će gledati i ostatak grada, moram vas nekamo sigurnije odvesti“, kazala je Jasmina.

David i Amal nisu znali ništa o svojim obiteljima, jesu li živi ili mrtvi, gdje su ih odveli. Panika, strah, zbunjenost ih je preplavila. Ostali su sami, jedan uz drugog, jedina zadovoljština u tom trenutku.

Dane su provodili u podrumu kuće. Iza starih drvenih polica na kojima su bile naslagane prašnjave knjige, poneka konzerva i tegle s medom, na krevetu napravljenom od nekoliko vreća brašna i ponekim mišem koji im je tu i tamo navratio u potrazi za hranom, jer svatko vodi svoje bitke onako kako zna i umije. Jasmina im je svako malo navraćala. Postala im je poput prijateljice, sestre, majke i oca. Sate su provodili pričajući joj o svojoj ljubavi, kako su otkrili za svoju homoseksualnost. Jedni s drugima dijelili su i sreću i tugu.

„Rat se boji ljubavi. Svi ovi što pucaju su samo nesretni, svi su oni, ma koliko god imali godina, jedna malena horda dječice koja je u nekom trenutku svog života zalutala, ostala nesretna i željna ljubavi i pažnje. Oni ne čeznu za ratom, oni čeznu za ljubavlju“, govorila im je Jasmina dok im je nasipala kompot od dunja.

Amal i David su se tih dana još više zbližili. Čini se da i strah i strepnja znaju izvući nešto pozitivno. Znali su da se moraju boriti za svoj život, da ne smiju klonuti duhom i da trebaju štititi svoju ljubav. Biti židov u to vrijeme, a pritom još i homoseksualac, bilo je više nego pogubno, ali prkos i želja za životom koja je poticala ljubav davala im je snagu da izdrže sve ovo. Pa šta bude da bude.

„Dečki, budite se! Požurite, uzmite samo osnovno i idemo. Marko će vas odvesti na sigurnije mjesto. Vani je mirno i moramo iskoristiti trenutak“, govorila je Jasmina dok ih je u hladnoj noći budila i zajedno sa susjedom Markom vozila u bolje sutra. Ispratila ih je onako kako samo to Jasmina može – rastanak pun tuge i sreće, straha i nade.

„Kada sve ovo prestane, kroz mahale će se opet oriti pjesma“, govorio je David.

Te hladne večeri, dok je bura nosila snijeg pred sobom, David i Amal su nenadano pošli za svojim snovima, zahvaljujući ljudima koji su slavili ljubav.

Jednog  proljeća, situacija u gradu, ali i svijetu se počela smirivati, jednog proljeća, tamo u blizini Tare, pokraj Starog mosta probeharala je jedna trešnja, kao podsjetnik na ljubav, snove koji su postali stvarnost i na život dvoje tinejdžera koji tamo negdje ispod neke druge trešnje postaju ljudi, postaju jedno.

Kratka priča je nastala uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Kratka priča je objavljena uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj kratke priče isključiva je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.