Kratka priča pristigla na kvir umjetnički konkurs autora/ice pod pseudonimom Arijan.
Bila je to iznenađujuće topla večer za studeni. Sokakom se prosuli mirisi kestena pomiješani s mirisom drva koja plamte u ognjištima kuća zbijenih tik jedna uz drugu. Kraj večere značio je početak oduška, bar što se dječaka tiče. Iz avlija su istrčavali i slijevali se poput potoka niz uske uličice koje vode prema Neretvi. Mjesec koji se nadvio iznad Huma izgledao je kao da grli grad, posebno onu malu židovsku mahalu. Malo iznad Starog mosta, u pravcu Tare, kao bedemi, stajale su kuće židovskih obitelji. Male, uske, a pune priča. S druge strane drvenih prozora ogledao se život, ne jedan, nego njih mnogo, a svaki od njih krio je barem jednu tajnu. Život nije život, ako u svoje grudi ne urežeš barem jednu tajnu.
Iz svoje avlije izašao je Amal. Mjesečevim tragom prošao pokraj šarenih kuća, niz stepenice obrasle bršljanom, pa preko čardaka do trešnje ispod koje se pružao pogled na most. Sjedio je i pjevušio. Pjevao je i svirao u zboru, ponos i dika roditelja, ugledne mostarske gospode.
„Amal, ti si?“
„Jesam, čisto je.“
U susret mu je prilazio David, također židovski dječak, koji se sa svojim roditeljima, starijom sestrom i mlađim bratom nedavno doselio u grad, nekoliko kuća iznad Amala. Sjeli su jedan pokraj drugoga. Promatrali su most, a iznad njega kamene ljepotice koje su se nadvile poput vrbe iznad rijeke. Večer je odmicala, a oni su gotovo nepomično sjedili ispod trešnje. Pogledi su im se nerijetko susreli, bez izgovorene riječi. Samo odrazi u očima. Sjaj u očima je bio dovoljan, govorio je svim jezicima ovoga svijeta, svirao je poput najljepše violine. U sjaju očiju ugledala se ljubav. Ispreplela se stidljivo, nejasno, tiho.
„Ruke su ti hladne“, rekao je David uzevši mu ruke koje je svojim dahom grijao.
„Neka ovo bude naše tajno mjesto. Samo ti i ja“, rekao je Amal.
„Ti, ja i trešnja“, kroz smijeh odgovori David.
David i Amal upoznali su se na dan Davidova useljenja, dok se Amal vraćao iz škole. Uskoro su se počeli družiti, a dodatno ih je spojila ljubav prema glazbi. David je također postao dio zbora te su se s vremenom počeli intenzivno družiti. Amal je išao u drugi razred gimnazije, dok je David bio godinu stariji te je počeo pohađati istu.
Bili su to dani bezbrižnosti, ali i dani otkrivanja vlastite osobnosti, vlastitog tijela i vlastite seksualnosti.
Već prvi zajednički susret znali su da to nije „obični“, prijateljski susret. Amal je shvatio da je homoseksualac već u osnovnoj školi, ali do susreta s Davidom, svoju seksualnost je zanemario. David je to prvi put shvatio pogledavši Amala – oči boje Neretve, crne kovrče pogodile su ga poput strijele. Želio je da nikada ne skine pogled s njega.
Zimske večeri su prolazile, mraz je zabijelio krovove grada, zima je stegla svoj obruč, a njihove večeri ispod trešnje bile su toplije od najvruće mostarske žege. Malo pomalo, David i Amal su se počeli otvarati jedno drugom. Provodili su večeri maštajući o ljetnim praznicima, o koncertima i dalekoj Americi. U jednom trenutku željeli su da čitav svijet osvoje zajedno, a u drugom ova trešnja i pogled na grad bili su upravo njihov svijet.
Upravo se u taj njihov svijet uskoro počela navlačiti tama. Tiho, kao da hoda na prstima da je nitko ne primijeti, lukavo, s očima mraka i šljemom satkanim od zla. Korak po korak, svakim je danom bila sve bliža.
Jasmina, voditeljica zbora, okupila je sve u prostoriji, među njima i Amala i Davida, rekavši im da u gradu postaje opasno te da se prekidaju vježbe zborovanja. Značilo je to da nema okupljanja gotovo svaku večer u prostorijama glazbe, da nema igara i priča do dugo u noć. Zvukovi violine, klavira i gitare će utihnuti. Prostorijom se čulo negodovanje i pobuna.
„Ako prestane zbor, prestaje i život“, iz mase se začuo Amalov glas.
Bio je neutješan, izletio je iz dvorane u toalet kako ostali ne bi vidjeli suze u njegovim očima. David je potrčao za njim da mu pruži utjehu.
„Zbor i glazba će utihnuti, ali uskoro ćemo se opet svi ovdje okupiti, a da i sve utihne, duša će nam svirati“, tješio ga je David, dok ga je grlio i rukom prolazio kroz guste, crne kovrče. U jednom trenutku su im se pogledi susreli, usne dodirnule, kada se na vratima pojavila Jasmina.
Strah je zavladao prostorijom, Amal i David su skamenjeno stajali i gledali u Jasminu. Njihova sebično čuvana tajna više nije bila samo njihova. Milijun pitanja prolazilo je kroz te mlade glave. Što sad? Gotovi smo, svi znaju… Naši će nas ubiti…
Agoniju je prekinula Jasmina koja im je prišla i zagrlila ih majčinskim zagrljajem. Zagrljaj straha postao je zagrljaj prihvaćanja, nade i sigurnosti.
„Srce ne zna za orijentaciju, samo za ljubav zna“, rekla je Jasmina koja im je dala podršku i utjehu, oslonac na njihovom putu ljubavi.
David i Amal su tu večer sumirali utiske. Večer straha postala je večer veselja. Za njihovu vezu znala je sada još jedna jako bitna osoba u njihovim životima. Osoba koja im je tu večer otvorila neke nove vidike i poglede, da svi ljudi ne mrze homoseksualce, da postoji empatija i ljubav prema njima.
Iako je bio siječanj, za Mostar je snijeg bio pravo čudo. Upravo to malo bijelo čudo počelo je ostavljati svoje tragove po starim uskim ulicama, ogoljelim granama i na granama jedne trešnje ispod koje su sjedili David i Amal. Ruke isprepletene, obrazi ožareni mostarskom burom i šaka snova o zajedničkom životu i odlasku na glazbenu akademiju tamo negdje u Ameriku ili možda Pariz, bila je njihova okupacija tih dana.
„Jesi čuo ovo? Šta je to bilo?“
„Čini se poput zvuka puške“, rekao je David.
„Sagni se!“
Sokakom se rasula paljba strojnica poput nekih zlih dukata koji su ostavljali pustoš i tugu gdje su se god razasuli. Ispod trešnje ostali su ležati David i Amal. Nisu znali što učiniti, gdje otići i kamo se sakriti. Židovska mahala je pala. Pokosiše je ljudi ljudskog naličja, a zvjerske duše. Ostade nedovršen ručak, neiscijepana drva, ostade pas u avliji, nenapisana zadaća i nedovršeni snovi.
Amal i David nisu znali kamo otići; ako odu natrag kući znali su da neće ostati živi, morali su se nekamo sakriti. Prvo što im je palo na pamet je da bježe preko druge strane čardaka. Kada su ga prešli, otrčali su na Jasminina vrata.
„Živi ste?“ Jasmina ih je s nevjericom promatrala i prigrlila u svoje naručje i u svoj dom.
„Ni ovdje nije sigurno, kada tamo sve pročešljaju onda će gledati i ostatak grada, moram vas nekamo sigurnije odvesti“, kazala je Jasmina.
David i Amal nisu znali ništa o svojim obiteljima, jesu li živi ili mrtvi, gdje su ih odveli. Panika, strah, zbunjenost ih je preplavila. Ostali su sami, jedan uz drugog, jedina zadovoljština u tom trenutku.
Dane su provodili u podrumu kuće. Iza starih drvenih polica na kojima su bile naslagane prašnjave knjige, poneka konzerva i tegle s medom, na krevetu napravljenom od nekoliko vreća brašna i ponekim mišem koji im je tu i tamo navratio u potrazi za hranom, jer svatko vodi svoje bitke onako kako zna i umije. Jasmina im je svako malo navraćala. Postala im je poput prijateljice, sestre, majke i oca. Sate su provodili pričajući joj o svojoj ljubavi, kako su otkrili za svoju homoseksualnost. Jedni s drugima dijelili su i sreću i tugu.
„Rat se boji ljubavi. Svi ovi što pucaju su samo nesretni, svi su oni, ma koliko god imali godina, jedna malena horda dječice koja je u nekom trenutku svog života zalutala, ostala nesretna i željna ljubavi i pažnje. Oni ne čeznu za ratom, oni čeznu za ljubavlju“, govorila im je Jasmina dok im je nasipala kompot od dunja.
Amal i David su se tih dana još više zbližili. Čini se da i strah i strepnja znaju izvući nešto pozitivno. Znali su da se moraju boriti za svoj život, da ne smiju klonuti duhom i da trebaju štititi svoju ljubav. Biti židov u to vrijeme, a pritom još i homoseksualac, bilo je više nego pogubno, ali prkos i želja za životom koja je poticala ljubav davala im je snagu da izdrže sve ovo. Pa šta bude da bude.
„Dečki, budite se! Požurite, uzmite samo osnovno i idemo. Marko će vas odvesti na sigurnije mjesto. Vani je mirno i moramo iskoristiti trenutak“, govorila je Jasmina dok ih je u hladnoj noći budila i zajedno sa susjedom Markom vozila u bolje sutra. Ispratila ih je onako kako samo to Jasmina može – rastanak pun tuge i sreće, straha i nade.
„Kada sve ovo prestane, kroz mahale će se opet oriti pjesma“, govorio je David.
Te hladne večeri, dok je bura nosila snijeg pred sobom, David i Amal su nenadano pošli za svojim snovima, zahvaljujući ljudima koji su slavili ljubav.
Jednog proljeća, situacija u gradu, ali i svijetu se počela smirivati, jednog proljeća, tamo u blizini Tare, pokraj Starog mosta probeharala je jedna trešnja, kao podsjetnik na ljubav, snove koji su postali stvarnost i na život dvoje tinejdžera koji tamo negdje ispod neke druge trešnje postaju ljudi, postaju jedno.
Kratka priča je nastala uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Kratka priča je objavljena uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj kratke priče isključiva je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
