Kratka priča autora pod pseudonimom B. B. pristigla na naš kvir umjetnički konkurs Kad četiri zida postaju četiri strane svijeta.

I

Žurio sam kući s kesom namirnica sa željom da što prije okončam užitak svjetini u ovoj komediji nepočešljane frizure i obješenih podočnjaka. Naročito sam pazio da ne podignem lijevu ruku i otkrijem prolaznicima tajnu svoje prototip majice. U predjelu pazuha bila je poderana, ali s namjerom, naravno, jer to je bio sofisticiran oblik ventilacije, hlađenja, protoka zraka, a nipošto pokućna garderoba. Povremeno sam dizao desnu ruku, nikada lijevu, i češao se po potiljku kako bih svima dao do znanja da je moja bijela majica sasvim obična, neupadljiva, kupljena davno, ali ne suviše davno, da bih kroz nju suptilno saopštio „jedan sam od vas“.

Stao sam ispred pješačkog prelaza. Crveno. Osjetio sam znoj pod pazuhom kako se migolji poput sitnih insekata. Crveno i dalje. Pozabavio sam se matematičkom kalkulacijom; pokušao sam izračunati idealan trenutak za nezakonit prelaz ceste kroz stampedo automobila, kao i svoje eventualno besposljedično preživljavanje. Čim sam utvrdio svoju matematičku nestručnost, semafor je pokazao zeleno. Napravio sam korak naprijed i naglo zastao. Preda mnom, na zebri, iznenadno je zakočio kombi i zablokirao moj put. Vrata su skliznula u stranu. Ruka iz tame sijevnula je k meni poput zmije u napadu, zgrabivši me u predjelu podlaktice. Sjećam se tačno svoje apsurdne pomisli u tom trenutku dok me je kombi proždirao – pobogu, nadao sam se da, kad sam već zgrabljen, da sam zgrabljen ipak za desnu ruku.

Vrata kombija su se zalupila. Čuo sam motor kako vrišti i gume kako škripe, a ubrzanje me je poslalo u zagrljaj otimaču; moja glava se sudarila s njegovim prsima. Imao sam, sjećam se, još dva trenutka svjesnosti. U prvom, spazio sam njegovo ozbiljno, tmurno lice; u drugom, pitao sam se gdje su mi namirnice. Nakon toga nekud sam odlutao.

II

Lobanja mi je bila teža od nakovnja, a kroz njene hodnike zujali su stršljenovi. Začepio sam uši dlanovima. Sklopljenih očiju buljio sam u crvene kapke i onda, otvorivši ih, ugledao zasljepljujuću, beskonačnu bijelu svjetlost, pa zaškiljio poput beduina u pješčanoj oluji. Čuo sam riječi kroz zujanje, nečujan glas, šištanje kao na lošoj radio frekvenciji. Zujanje se stišavalo, a moje oči navikavale na bjelinu do trenutka kada je postalo evidentno: nalazio sam se u savršeno kvadratnoj bijeloj prostoriji, zatočen između četiri zida. Zid – to je glas spomenuo.

„Peti zid – pronađi ga i slobodan si.“

Glas je dolazio niotkud. Osim stolice na kojoj sam se osvijestio, prostorija je bila prazna. Ustao sam naglo i zalelujao se. Nisam mogao uočiti gdje pod prestaje, a zid počinje. Čitava prostorija je zračila intenzivnom svjetlošću, kao da sam se pronašao u srcu umiruće zvijezde pod čijom stražom sjenke su se razbježale.

„Peti zid – pronađi ga i slobodan si“, glas je ponovio.

Upitao sam „Ko si ti?“, zatim „Gdje sam?“ i odmah osjetio gorčinu bespomoćnosti na svom jeziku. Tišina. Pribran, prišao sam zidu, obišao sva četiri, prisluškivao, dirao i gurao površine, nerijetko i udarao, tražio štogod, gdjegod, njušio poput psa, puzao, proučavao stolicu očima stolara, zatim hladnoćom znanstvenika, pa u konačnici i izravnošću majmuna; stajao sam na njoj, dizao je, u bespomoćnosti bacao o zidove. Kao da sam tad čuo podsmijeh – ili možda trik uma. Peti zid, peti zid, peti zid, ponavljao sam i najednom shvatio. Misli su mi se naglo konvergirale u rješenje. Bilo je tako očito! Stolica! Popeo sam se na nju i posegnuo ka – „Peti zid“, glas me je zamrznuo u mjestu. „Peti zid. Plafon nije zid. Zar zaista to moram naglasiti?“ Spustio sam ruku, sišao sa stolice – poražen. „Traži dalje.“

Osjećao sam se kao štakor. „Gdje?“

„Čovjek rijetko pronađe odgovor na svoja pitanja, ali čak i dok leži u smrtnoj postelji i proklinje nepravednost i sebičnost univerzuma neće posumnjati u kvalitet svojih pitanja, dok, uistinu, tako je prosto: odgovori su uvijek očiti kada su pitanja ispravna.“ Glas je zastao i uzeo gutljaj moje tišine, pa nastavio: „Gdje je beskorisno; ko je krucijalno. Ko je konstruisao ove zidove? Ko je arhitekta tvoje propasti? Ko te je zatočio ovdje?“

Svojevoljno, pomislio sam. „Je li ovo stvarnost?“

„Stvarnost je sveobuhvatna; ništa ne postoji izvan nje.“

„Ne pomažeš mi!“ zaurlao sam.

„Ne pomažeš sam sebi.“

Najednom smo zašutjeli poput izgubljenih olupina na dnu okeana. Skupa s tišinom hladnoća se ušetala u prostoriju i pretvorila znoj ispod mojih pazuha u ledenice. Sjeo sam na stolicu, na što je glas s daškom ponosa dobacio: „Sada si na pravom tragu.“

Poput izgnanika, uljeza zarobljenog u podzemnim ćelijama raja o kojima čistači potajno šapuću, razmišljao sam. Nevrijedan paklene lomače, nevrijedan edenskog vrta – samo „drukčiji“. „Gluma i ništa osim glume“, rekao je glas, a ja nesvjesno klimnuo glavom.

„Čovjek koji vjeruje istini slijep je na jedinu istinu da je sve pod suncem laž – da je sve gluma i ništa osim glume, da čak i ne glumiti je i dalje gluma! Gdje je peti zid? Da li sebe možeš smatrati odgovornim za tuđe sljepilo? Uoči predstavu, varke i ogledala. Pravila! Pod čijim pravilima udišeš život u svoje misli? Gdje je peti zid? Čija su pravila? Zar je tuđa gluma stvarnija od tvoje? Iza čije glume se krije peti zid, tvoje ili njihove? Pronađi ga i slobodan si.“

Dok sam buljio u pod poraženo, kičmom mi je sijevnula misao, ispravila leđa, podigla bradu i pokrenula u plamenitom ritmu svaki zupčanik mog uma. Ustao sam naglo, oborio stolicu, pa širokim zjenicama, pulsirajućim venama, izjavio: „Ja, ja sam peti zid.“

„Ova prostorija“, nastavio sam, „je moja kreacija. Sve je gluma, zar ne? Onda je moja istina jednaka svačijoj – jednako tačna, jednako pogrešna.“ Glas je šutio, ali osjetio sam toplinu osmijeha kako proždire zidove. „Samo jedna stvar je užasnija od izmišljenog pravila: pridržavati se izmišljenog pravila. Priroda je nepogrešiva; dakle, ja sam nepogrešiv.“

U tom trenutku, prelom, kvrcanje stakla i rapidne pukotine. Nipošto pad zida, petog zida, čije sam cigle svojim rukama nehotice redao. Svjetina me tražila zatočenog, ali ja sam obavio njihov posao. Ono što je bio zid koji seže u vrtoglave visine pretvorio sam u stepenicu, a moj prvi korak je golijatski. Na zidu preda mnom ukazala su se vrata. Nisam više čuo glas. Prišao sam vratima i stao ispred njih, osvrnuo se posljednji put.

Stavio sam ruku u džep, opipao ključeve, izvadio ih i otključao vrata. Prošao sam kroz njih i izuo se. Ušao sam u kuhinju i, spustivši kesu na stol, viknuo: „Mama, namirnice!“

Kratka priča je nastala uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Kratka priča je objavljena uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj kratke priče isključiva je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država

Kratka priča Nermine Subašić, studentice Stomatološkog fakulteta u Sarajevu, pristigla na naš kvir umjetnički konkurs Kad četiri zida postaju četiri strane svijeta.

Kad imaš tu sudbinu da se rodiš u planinskom selu u koje se stiže samo ako si maksuz tamo krenuo, što rijetko ko čini, onda su ti mogućnosti svedene na minimum, ako ne i manje od toga. Negdje tamo gore, gdje, kad pogledaš iz daljine, imaš osjećaj da se vršike drveća spajaju s nebeskim plavetnilom, rodio se Ćamil. Kažu da se odmah po rođenju vidjelo da nije kao ostali. Komšinica koja je pomagala njegovoj majci pri dolasku malog Ćamila na svijet – naime, niko se u tom seocetu nije rodio van njega, takvo je vrijeme bilo – poprilično se načekala da se bebica oglasi. I baš kad se spremala da izmučenoj majci kaže da ni ovaj put nije uspjela do kraja da iznese trudnoću, začulo se tiho šištanje koje je ličilo na plač iz baš krhke konstrukcije. Sitno tijelo se prevalilo preko linije na ovu stranu koju neki neupućeni zovu čak i životom. Majka presretna, zaboravila je na svu muku i patnju koju je prije samo nekoliko trenutaka podnosila kako bi Ćamil uplovio u nemirno more ovozemaljskog života. Prigrlila je krvavo klupko na svoje grudi i po prvi put, nakon ko zna koliko pokušaja, osjetila istinsku radost.

Ćamil je bio mirno dijete, ljepuškastog lica koje je podsjećalo na lice djevojčice. Glas tanak, skoro nečujan, i ako nisi baš u njegovoj blizini teško da ćeš šta razabrati od onog što izgovara. Izbjegavao je drugu djecu, najvjerovatnije zato što je bio potpuno sitan u odnosu na drugu djecu rođenu u tim brdima. Čak i najgracilnija djevojčica imala je neku prednost u odnosu na njega. Otac, planinski čovjek, k’o od brda odvaljen, koji se godinama hrvao s planinom rušeći je svojim okoštalim rukama za koje kao da je prirasla sjekira, početnu radost zbog dobitka sina, nasljednika, postepeno je zamjenjivao hladnoćom i razočarano gledao u šta izrasta onaj koji je trebao tu istu sjekiru da preuzme iz njegovih ruku. Sve rjeđe bi dolazeći s teškog posla u planini razbarušio dugu valovitu kosu svoga sina, dok na kraju nije počeo skoro pa otvoreno odbijati njegovo prisustvo.

Majka k’o majka, trpjela je sve ono loše što je bilo namijenjeno njenom ljubimcu. Majke su takve, zaslijepljene su bezgraničnom ljubavlju. Ćamil bi se zatvarao u svoju sobu, kojoj je prvobitna namjena do njegovog rođenja bila da bude ostava, i sanjao kako će jednog dana otići iz ovog sela niz kaljavi put koji možda vodi negdje gdje se i ovakvi kao on osjećaju sretni. Majka je bila jedino što ga ovdje drži.

Volio je tu ženu, koju je težak planinski život polako savijao i lomio. Sve teže se kretala i disala, iako nije sakupila dovoljno godina za takav izgled. Desetine neuspjelih trudnoća su uništile njeno i onako nejako tijelo i sada je to očito došlo na naplatu. Nije smio ni pomisliti šta bi bilo s njim kada bi nje jednog dana nestalo. Volio je svoju dugu plavu kosu, češljao je i vezivao u rep, što je u ocu budilo još veću srdžbu. U zadnje vrijeme više pijan nego trijezan, svu svoju nakupljenu goropadnost iskaljivao je na majci. Ona je ta koja je rodila „ovo“ – ni muško ni žensko.            

Uništeno tijelo dodatno je lomio dok je jednog dana nije potpuno srušio i sastavio s posteljom. Ćamil je dane i noći provodio uz majku. Topio joj ispucale usne, masirao bolne noge i ruke, češljao dugu plavu kosu koja je bila istovjetna njegovoj. Majka je sve više tonula, gubila se. Mahnula je rukom da joj se približi, poljubila ga u plave uvojke i obraze i tiho šaputala, jedva čujnim glasom: Zlato materino (tako ga je oduvijek zvala – da li zbog ljubavi, zbog zlatne kose ili oboje), ja neću dočekati jutro, osjećam da je život istekao iz mene. Za tebe ovdje nema ni sreće ni života. Moraš otići još dok sam svjesna, da znam, da mogu rahat ispustiti dušu. Imaš tamo u mojim haljinama skriveno u ćošku para, uzmi to. To je majka skupljala za tebe, znala sam da će jednom doći i ovaj dan. Idi sine, idi odavde tamo gdje ćeš biti srećan. Mora na ovom dunjaluku biti i takvo mjesto.

Nije imala snage za dalje, gušila je nemoć i suze koje su pratile svaku riječ. I Ćamil je plakao. Izljubio je majku da mu može biti za cijeli život. Držeći rukom u džepu papirne novčanice nestajao je niz kaljavi seoski put u tami planinske noći.

Kratka priča je nastala uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Kratka priča je objavljena uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj kratke priče isključiva je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Kratka priča Ivone Grgić pristigla na naš kvir umjetnički konkurs Kad četiri zida postaju četiri strane svijeta.

Selo Rahimići 1964. godine

Visi l’ mu?

Žao mi je! Visiće drugi put ako Bog dadne– izusti seoska babica krvavih ruku i pogleda u izmučenu porodilju.

Sad kad smo same da ti k’o sestra sestri reknem, nemoj mi uzet za zlo, al’ ti bi trebala nešta preduzet’. Muško se pravi…

Reci!– frknu beznadežno žena. Reci, ako za Boga znadeš!

Nek onaj tvoj obuje rudarke pa u njima, znaš već… Ljepojka, nemaš šta izgubit’. Čet’ri šćeri su prikoviše. Nema bez muška dijeta spasa za ženska.

Jesi i ti tako?

Eno mi sinova k’o jablanovi.

Ljepojka, žena ne baš lijepe vanjštine, nadimak joj prišili zmijski, seoski jezici još kad je bila mala, posluša babicu i lako nagovori muža na prečicu do muškog djeteta. Za nepunih jedanaest mjeseci se rodi sin, a babica bi nagrađena. I kako to u selu vazda biva, svakog čuda tri dana dosta, pa se Ljepojkin život poslije rođenja sina ništa značajno i ne promijeni, samo što pojedini odvadiše malo od uvreda na njen račun, ali sasvim malo. Znala je Ljepojka dobro da je muško dijete kao i ljepota – vrednovano samo onda kada ga nemaš. Djetešce je raslo, a majka k’o majka, zadojena krivim uvjerenjima, vazda mu je sa strane ostavljala najbolji zalogaj i najmolećiviji dio molitve je bio uprt nebesima baš za njega. Kako je rastao, sve su se više uočavale osobine koje ne priliče muškom djetetu – kosa mu je bila kovrdžava i plava, oči vodnjikave, uokvirene gustim, uvijenim trepavicama, ten isuviše blijed, a figura, kako selo ispovijeda, hafifna. Djeca su ga častila riječima: Curice, curice. Kad ovo Ljepojka ču, ošiša dijete na ćelavo, ali ne lezi vraže, nakon toga izbi, čini se, još svjetlija i svilenkastija kosa. Onda je priučenu frizerku zamolila da mu stavi kiseline za hladnu trajnu po tjemenu ne bi li se malo prorijedila vilenjačka griva – prvi znak ženstvenosti. Otpalo je dosta kosice, pune šake viče frizerka, ali se tjeme još više pobuni, pa niče najneukrotivija dlaka među ljudskim dlakama, dvaput deblja od prijašnje. Dječaka kako je rastao više nisu zvali curice, jer je to seoskoj dječurliji bilo predugo, pa ga nazvaše Cuki. Uvijek ga je od drugih branio Velija Osmanov, muškić u pravom smislu te riječi, a Ljepojka je insistirala da se Cuki s njim druži, jer se potajno nadala da će uz nekoga kao što je Velija i njen Fahro pokupiti makar koju mušku osobinu.

Polahko, ček samo da u cure krenu…ispovijedala je svojoj sestri. Ih, kad se u kolo ufate, osladiće mu se što je muško. A oni što ga prozvaše Cuki, uf, dabogda k’o kerovi za njima seoske smradare lajale! Neka meni mog djeteta, ništa njemu ne fali. Zamisli da je k’o Dervo, ubi onu ženicu kad god stigne, a načula sam, samo šuti, da izvranjga i mater s vremena na vrijeme.

Ako, ako! izusti sestra tek da joj šta ispane iz usta.

Ljepojka je potajno željela da Fahro postane kao Dervo, da se priženi, pa i po cijenu batina kojima Dervo u pijanom stanju časti i mater i ženu. Iako su joj mozak pilile njihove svađe i plač nejakih žena, više su je vrijeđale glasine o njenom sinu „curici“ koji se, po kazivanju sela, nikad neće zamuškit’ nit’ oženit’.

Uzeo je Fahro dvadeset i drugu godinu, a snahe ni na vidiku. Mislila je Ljepojka da će vojska od njega napraviti muškarca, ali, čini se, u vojsci je postao još nježniji. Čak mu je i glas bio preblag, a na licu nijedna dlaka nije izbila u predjelu brkova i brade. Samo se malo popunio u predjelu ramena i butova. Zaposlio se u zadruzi nakon odsluženog vojnog roka, a slobodno je vrijeme i dalje provodio s Velijom kojeg su žene salijetale sa svih strana. Pričalo se da je Velija izbirljiv k’o njegov Osman po pitanju ženska i da mu je zbog toga krevet još uvijek prazan na žensku stranu. A onda šejtan jednog novembarskog dana uzjaha pijanog Dervu koji se morao pomokriti i izdvoji ga od grupe kolega rudara, pa ga skrenu u šumicu u kojoj je bilo prirodno jezerce, izbjegavano od strane seljana, jer se svašta besjedilo o toj bari. Ove su priče iskoristili Fahro i Velija, pa su se tu sastajali i u miru provodili vrijeme daleko od seoskih očiju koje njihovu ljubav ne bi shvatile. I čim Dervo skrenu u šumu, sastadoše se usne dvojice momčića. Zaboravi Dervo zašto je došao, protrlja oči garavim rukama i strese se od pakoštine. Bešika ga izdade, a urin se poče slijevati niz nogavice.

Nešto šušnu?

Čini ti se. Ovdje niko ne zalazi nakon akšama. Već se ti počni spremat’. Imam ja daidžu u Njemačkoj, u Frankfurtu. Posl’o sam mu pismo da dolazim. Ako igdje na svijetu zaživi ovo naše, onda će to biti tamo. Idemo vozom do Vinkovaca, a onda ćemo lahko.

Hajmo što prije. Ne mogu više ovako! Tijelo mi postaje sve tjesnije ovoj duši. Dosta mi je i ovog nesretnog naroda i priča o braku i svih njihovih tuga koje im donese takav život –zavapio je Fahro skoro kroz plač. Najsretniji bih bio da već ujutro krenemo. 

Krajem sedmice! Šuti, nama je još i dobro, zamisli da smo ženskinje i da se volimo, kud onda? Odavde žensko može pobjeć’ u bolje samo na tabutu– tješio ga je Velija i prstima mu prolazio nježno kroz gustu kosu.

Nemoj prestajati. Znaš da mi je mati govorila da mi je kosa ovakva jer me noću vile svojim rukama masiraju? Obožavam te tvoje ruke! Hoću da mi tvoji prsti vazda budu u kosi.

Biće!

Dervo je uočio Ljepojku koja je u naramak kupila drva i onakav pijan joj počeo dobacivati.

Imaćeš, Ljepojko, mušku snahu. Eno ti ga Cuki kraj jezera, ljubi se s onim opankom Velijom u po usta.

Mrš, vraže upišani!– uzvrati Ljepojka i hiti se cepljom. Tako ti i svojoj ženi vičeš da je kurva, a nikud ti makla s njive i od kuće nije!

Ljepojka je ušla u kuću i počela jecati.

Odreću ga se il’ ću ga ubit’!– dreknu muž i nasu sebi jednu ljutu.

Dosta!– naredi Ljepojkina sestra koja se vazda u gutavim situacijama nađe kod njih. Ako ga se odrekneš, selo se svakako neće odreć’ laveži, ako ga ubiješ, nećeš ubit’ nagon naroda za ruganjem. I jeste brate pilili božiju volju svojim zahtjevima za muškom. Al’ ne paničite,sve se ovo da riješit’. Vi u ovoj kući imate snage kol’ko ‘oćete, al’ pameti ni za lijeka. Haman ote glave nosate samo da vam prostor među ramenima ne landara prazan.

Dervo laže! lagala je Ljepojka samu sebe.

Sigurno, al’ to ne znači da vi ne trebate nešto poduzet’.

Šta poduzet’?

 

Oženite ga još večeras!

S kijem, jadna?

Sulejmanovom šćerkom.

Ti si luda! – dreknu muž. Nema u čijim rukama nije bila, da prostiš, a i trudna je ko zna s kijem.

Oš da ti ja reknem u čijim rukama nije bila bez da prostiš? Otiđite ljudima, izvinite se radi zijana koji napravi vaš sin i prstenujte je.

Mi da hranimo tuđe kopile?

Kopilad su lijepa, pa niko neće ni posumnjat’ da nije Fahrino. Dao vam je Bog da ga imate čim hranit’, a i treba vam neka iskusna žena da vam od sina napravi muško. Ako to iko znadne, onda je to ona. I šutite. Ni šćerima o ovome nemojte kazivat’. Imali ste sreće što sad nisu kod kuće, da ovo čuju!

Ti si ludaaaa! Baš ona i ovde neće činiti peksinluke?!

Vi k’o djeca, brate dragi. Budite umilni na riječima i želju za otim joj izbijte poslom. Kraj ženska muško muškom postaje, upamtite to! Poćutite me! Ja vam želim dobro.

Doveli su djevojku, a Ljepojka je prigrli pred narodom k’o svoju kćerku, ako ne i više. Skupi se naroda, a stolovi se napuniše jelom i pićem. Fahro je stigao kući i uočio mnoštvo naroda koji se vrzma po verandi. Ništa mu ne bi jasno, a kada ga uvedoše u sobicu saopštiše mu da je oženjen.

Uvijek sam kazivala da iz mire svi šejtani vire– izjavi tetka i zagrli mladoženju koji se poče opirati, a ona ga iskuči u drugu sobicu i saopšti mu da ne pravi budalaštine, jer mu se otac bio nakastio da ubije Veliju, ali da ga je ona jedva zaustavila, jer se saznalo za ono njihovo.

Haber da se Fahro oženio obiđe selo brže nego kuja obućarka. Veliji bi jasno zašto je Fahro htio pobjeći što prije.

Ne ostavlj’o ja ničije dijete bez oca. Ako je bio u stanju svoje nerođeno dijete ostavit’, ko sam mu ja, ko? – ponavljao je sebi u njedra dok je kaskao makadamskim putem do jezerceta na kojem se po kazivanju vile kupaju i skočio u hladnu vodu.

Nakon nekoliko dana pronađeno je izobličeno truplo u jezeru. Po rukama ga prepoznaše.

Kratka priča je nastala uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Kratka priča je objavljena uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj kratke priče isključiva je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.