Umirem svakog drugog jutra
Dok silno osjećam kraj slobode!
Noću dok gledam zvijezde kako se drugarski vrte u krug a potom, pomislim kako se danas ljudi odriču jedni drugih, tako lako i sebično, poželim napustiti sve…
Evo te i ove noći u mojim mislima
Negdje daleko dok stojiš na ulici i drhtavom rukom biraš po ko zna koji put pogrešan broj.
Nisu li svjetla u noći zamračila tvoj razum i moju sjenu.
Neshvatljiva sam ti bila ali si tipkala sve opcije tim grešnim mislima hraneći zadnji damar bola.
Čak i kad ti se srce sasuši od čekanja taj jezik praviće promaju mnogim generacijama poslije nas.
Kao primjer kako ne treba disati, koračati ni voljeti mržnju ni živjeti umirući…
Održava me bol u životu.
Plakala nisam kad si me ostavila.
Plakala sam kad si napustila moj svijet.
Grešne smo uzdisale tuđe poglede.
Grešne jer smo stvarne.
Grešna jer nisam faza ni period ni ospica na dječijim rukama…
Uvijek si bila tu u mojim snovima
U mislima!
Snivala sam te otvorenih očiju.
Bila si dio mojih uzdaha, moja čežnja,
a sad moj povod za samoću!
Možda sam trebala prikriti toplotu što tinja u njedrima.
Kada znam razlog osmjehujem se tužna.
Svitanja te susreću u nekom zagrljaju i svjedoče tvojoj sreći dok mene potop suza briše
Iz sjećanja uteći ne želim dok sagorjevam.
Vrela čežnja isparava dah nad tvojom hladnom rukom i pogled me sasječe za čas.
Nedostižno
Duboko
Ledeno i vječno kao Drina hladna osvježavajući gordo prolaznike tako i ti u meni probudi život…. Sjeti se!
Bile smo voljene i odbačene
Bila si topla kao jutarnja postelja i svučena kao noćna haljinka.
Bila si i ostala više od ove voštanice koja gori u čast tebi i u sjećanje da se ljubav ne ugasi čak ni nakon ugašenog života.
Dok živim živjećemo jedina Ljubavi moja!