OKVIRI, autor: Isić Liam

OKVIRI, autor: Isić Liam

OKVIRI, autor: Isić Liam

Zamislite da se jednog dana probudite iz sna, te, s odlukom da nastavite kolotečinu životnih zbivanja, ustanete iz kreveta i u ogledalu, dok sneno umivate svoje lice, bivate suočeni s osobom koja nije ono što ste bili jučer, prekjučer, ili pak nije ono što ste bili cijeli svoj život, prije tog jutra. Takvu suludu ideju mnogi nisu u stanju ni da zamisle, a kamoli da je pretoče u moguću realnost. Ne moramo ići u krajnost uzimajući za primjer Kafkinog kukca, neizmjerno jake simbolike ili možda Orwelovu farmu životinja, iznimno velike komparativne vrijednosti, ali se možemo koristiti svim malim razlikama koje nas okružuju, a koje mnoge izbacuju iz okvira uobičajenog, normalnog i socijalno prihvatljivog.

Naša percepcija „ljudskog“ je satkana od binarnog sistema jedinica i nula u kojem pojavnost bilo kojih drugih brojeva ruši taj cijeli sistem. Iz tih razloga drušvo teži ka tome da u što bržem roku eliminira svaki pokušaj uvođenja novosti jer ne želi prihvatiti fleksibilnost pravila, nego se želi uhvatiti za ukorijenjenost davno konstruiranog i vremenom prihvaćenog kodeksa u kom su se norme stegnule kao beton. Normativnost, koja stvara oblike ljudskih života, stvara sliku svijeta kao velikog ormara ispunjenog milijardama ladica predodređenih za svako biće, koje u slučaju neadaptacije biva potisnuto ispod tog ogromnog konstrukta, koji je stavaran od početka ljudske civilizacije.

Šta znači naći se ispod ormara je veoma diskutabilno pitanje i nosi različite forme i koncepte socijalnog podnožja prihvatljivosti. Mnogi prožive svoj život ne shvatajući da su ga živjeli i stvarali po idejnom projektu historijskog slijeda ljudskih života od kojih je uzimano što se htjelo uzeti i formirano što se htjelo formirati od strane ljudi kojima je prednost bilo polje prazne ploče po kojoj su proizvoljno pisali pravila, koja se danas zovu normama.

Koliko na svijetu ima žena koje nisu majke niti supruge ili koji je broj muškaraca koji nisu očevi i supružnici, kolika je procentualnost muškaraca koji nisu muškaraci, u odnosu na procentualnost žena koje zapravo nisu žene, kolika je brojnost djece koja nisu postala ono što su trebala ili koliko je njih voljelo one koje nisu trebali i koliko ih radi ono što ne žele raditi?! Ući u koštac sa životnim ”moraš” jeste suočiti se s unutarnjim ”želim”. Prihvatiti unutarnje ”želim”, s druge strane, znači žrtvovati opstanak. Odmah nakon rođenja preuzimamo teret odgovornosti, prouzrokovan očekivanjima s kojima se suočimo čim dođemo u dodir s ljudima, koji su u vremenu prije tvog dolaskana svijet preuzeli maketu savršenog života od svojih prethodnika i svoju ličnost kreirali shodno s onim što im je dano te su se postavili u položaj hereditarne odgovornosti. Odlučiti se na prihvatanje ustaljenog je mnogo jednostavnije od mijenjanja istog, ali to je u skladu s ljudskom prirodom koja se intuitivno prepušta struji, umjesto da se penje uzvodno.

Probuditi se kao kukac zvuči nezamislivo, osim u smislu željenog stvaranja asocijacija, no u realnom svijetu dovoljno je koristiti se zidovima kojima smo sami okruženi i predočiti ih u riječi i djela. U prostoriju gdje je Kafkinim riječima smješten Gregor Sams možemo staviti bilo koju živeću osobu te metamorfozom, koja bi se i dalje ticala ljudskog tijela, preobraziti njegovo ili njeno dotadašnje postojanje. Kad se već dotičem dvaju ladica u rečenici prije ove, a to jesu ”njegovo” ili ”njeno”, iskoristit ću primjer metamorfoze u smislu gdje bi njegovo postalo njeno, njeno njegovo, a njihovo socijalno neprihvatljivo.

Šta bi se desilo da se Gregor jednog jutra probudio i shvatio da on nije ono što je bio do tad, nego je Gregoria Sams, koja se oduvijek skrivala u njemu, ali je svo to vrijeme bila zatočena između rešetki čeličnog straha? Majka bi tog jutra ušla u sobu da probudi Gregora kako bi krenuo na posao, ali, to jutro ne bi vidjela njega, nego Gregoriu na visokim potpeticama s crvenim rumenilom na obrazima i crnoj periki na glavi. Nakon toga bi majka munjevito istrčala iz sobe i zaključala vrata Gregoriine sobe te uznemirneno smišljala plan kako bi utajila postojanost osobe koja želi postati nešto što nije. Njena majka je znala od prije da će jednom doći do toga što je vidjela to jutro, ali se uvijek bojala tog dana.

Ovako bi započela ista priča, na drukčiji i opipljiviji način, a završila bi se isto. Slijed događaja u djelu gdje čovjek postaje kukac nimalo se ne bi razlikovao od slijeda zastupljenog u novoosmišljenoj priči gdje glavni lik izlazi iz kolosjeka binarne spolno-rodne podjele. Ovom pričom bi se povukla samo nit mnoštva primjera crno-bijelog svijeta u kom nisi privilegovan da biraš niti između te dvije boje. Ako jednog dana odlučiš postati kukac, Gregoria Sams, slobodni umjetnik, ili pak odlučiš ne postati ništa od tog jer ne želiš kategorizirati svoje postojanje i svrhu, bivaš bačen ispod svih smjernica koje uvjetuju prihvatanje. U vakumu ispod svih ladica, koje sačinjavaju cjelinu ormara, dobićeš hranu koju će ti majka gurnuti ispod vrata, čut ćeš poneki šapat sestre koja te voli, ali ne smije prići zbog osude drugih, uhvatit ćeš par očevih pogleda ispunjenih razočarenjem, a najviše od svega ćeš osjetiti, čuti i vidjeti bijes unutar samog sebe.

Način na koji se mijenja ustajala voda u bokalu jeste prosipanje iste i sipanje nove. U svijetu ima mnogo ljudi koji osjete gorčinu ustajale vode, ali postoje i oni koji se koriste njenom gorčinom. Slobodna interpretacija života zavisi od mogućnosti slobode i normativne ograničenosti. Iz tih razloga je potrebno da prođe mnogo vremena kako bi shvatili da su mnogi životi produkti nametnutih pravila, ali ta pravila jesu fluidna, ako ih percipiramo kao takva. Na osnovu pitagorejske filozofije, sve stvari oko nas su predstavljene brojevima, te samim korištenjem binarnog sistema kao primjera društvene podjele, predstavljamo grubu kategorizaciju, koja se ne koristi različitostima širokog spektra. Svrsishodno upotrebljavanjem matematičke terminologije, koja simbolično predstavlja pretvaranje ljudskih života u brojeve, se treba okoristiti mišlju bosanskohercegovačkog pisca i filozofa, Meše Selimovića, koji kaže da je život uvijek nešto šire i veće od zakona i pravila.

Uskoro // Coming soon

Uskoro // Coming soon

Otvara se OKVIR!

Day(s)

:

Hour(s)

:

Minute(s)

:

Second(s)

Uskoro // Coming soon

Motivacija…inspiracija!

Motivacija…inspiracija!

Motivacija…inspiracija!

Čime da zabilježim mijene osim kamerom, govorom, trzajem

koji ništa ne znači ovoj sobi koja me muči?

Kako da me zapišu dok postajem?

Čime da zabilježe mene osim kamenom, grčem, trenjem

koje nešto znači ovoj osobi koju muče muci?

Neću da me bilježe osmoslovno samo. Kad me nešto pitaju, ja bih radije da plivam.

Voda oslobađa: definicija, krajeva, polica, nadziranja sa obje strane

kojim žele utvrditi da je konačno ulovljena ženka.

Tom igrom postojim, igrom postajem, ali opet slova samo.

Ja neću slovima: hoću cijelim bićem, hoću zubima, kosom, noktima, hoću sobu

u kojoj mi od preležanih ljubavi ne prave Excel tabele. Pa ih onda broje

Hoću da čuju i vide svaki komad sastavljenog stakla,

hoću da se pokretnih odraza više ne boje

*Jedan od motivacijskih tekstova za učestvovanje na Forum teatar radionicama. Smirna Kulenovic, učesnica Forum teatar radionica. Realizacija projekta Kroz okvire: Ka javnom prostoru transformacije, ljubavi i slobode je omogućena uz podršku Ambasade Kraljevine Norveške.

Augusto Boal – osnivač Teatra potlačenih

Augusto Boal – osnivač Teatra potlačenih

Fotografija preuzeta sa: https://en.wikipedia.org/wiki/File:Augusto_Boal_nyc2.jpg

Augusto Boal je bio pozorišni reditelj, pisac i političar. Radio je na smanjivanju diskriminacije nad određenim grupama, suzbijanju opresije i rješavanju socijalnih problema putem pozorišta.

Augusto Boal je rođen 1931. godine u Rio de Ženeiru. Diplomirao je hemiju na univerzitetu u Rio de Ženeiru, a pored toga je još u mladosti pokazao interes za pozorište. Boal je svoje školovanje nastavio u SAD-u gdje je studirao na univerzitetu Kolumbija u Školi dramskih umjetnosti. Nakon toga vratio se u Brazil, u Sao Paolo i posvetio se pozorištu.

Tokom 50-ih i 60-ih godina prošlog vijeka postao je jedna od najistaknutijih ličnosti brazilskog, kulturno i politički vrlo angažovanog, pozorišta. Počinje svoj rad sa Arena teatrom i sa čijom trupom organizuje izvedbe izvan scene: na ulicama, u fabrikama, sindikatima, crkvama, gdje su mogli da dođu do ljudi iz favela ili siromašnih četvrti Ria. Baš je tu počeo eksperimentisati sa novim oblicima pozorišta nikad prije viđenim u Brazilu. Boal ih je prilagodio socijalnim uslovima koristeći ljevičarski pristup za teme koje se odnose na nacionalizam, koje su u to vrijeme bile vrlo aktuelne, jer je zemlja svježe izašla iz dugotrajnog razdoblja vojne diktature. Dok je radio u Arena pozorištu, Boal je režirao određeni broj klasičnih drama, a tu je držao i svoj čuveni seminar iz dramaturgije koji je podigao čitav naraštaj mladih dramaturga/škinja i pisaca/spisateljica.

Tokom 60-ih godina prošlog vijeka Boal počinje da oblikuje i razvija svoju ideju Teatra potlačenih, političkog teatra namijenjenog promjeni društvenih odnosa. Smatrao je da je tradicionalni teatar opresivan, prisiljivački jer gledalac/teljica nema priliku da se izrazi, dok njegovo pozorište dopušta gledaocu/teljici da aktivno učestvuje i na taj način se društveno oslobodi. “Teatar potlačenih” je prva Boalova knjiga koja je objavljena 1971. godine u Brazilu. Iste godine, nakon vojnog državnog udara, bio je uhapšen i mučen, kao i mnogi drugi brazilski politički angažovani umjetnici/ce. Međutim, uspio je izaći iz zatvora i pobjeći iz zemlje. Tehniku Forum teatra prvi je put primjenio 1973. godine u Peruu, u okiru programa opismenjavanja stanovništva, prepoznavši da medij pozorišta omogućuje nepismenima, neobrazovanima i potlačenima da izraze svoje stavove i uvjerenja. Boal je smatrao da samo potlačeni/e mogu osloboditi potlačene! Baš sa tom idejom nastaje čuvena metoda Forum teatra u sklopu koje gledaoci/teljice zamjenjuju glumce/ice da bi odredili rješenje zadatog problema prikazanog od strane glumca/ice. Problem prikazan na sceni ujedno može biti i stvaran problem nekog iz te zajednice.

Test2

Fotografija preuzeta sa: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Augusto_Boal_nyc5.jpg

Godine 1974. knjiga “Teatar potlačenih” izlazi u Argentini na španskom, a malo nakon toga Boal se seli u Francusku gdje djeluje sve do 1986. godine, kad se ponovno vraća u Brazil. Boravak u Evropi, brojne radionice u nizu zemalja, te prijevodi njegove knjige na francuski i engleski doprinijeli su širenju pojma i metoda Teatra potlačenih širom svijeta. Boal osniva nekoliko centara i trupa, a 1981. godine organizuje i prvi festival Teatra potlačenih. Forum teatar u tom razdoblju postaje njegovom najuticajnijom tehnikom.

Druga, vjerojatno najpopularnija knjiga, “Igre za glumce/ice i ne-glumce/ice”, objavljena je na engleskom 1992. godine. Treća knjiga, “Duga želja” na engleskom izlazi 1995. godine, a posvećena je razradi psihoterapeutskih aspekata raznih Boalovih tehnika. Posljednja knjiga “Legislativni teatar” na engleskom izlazi 1998. godine, a rezultat je njegovih iskustava kao gradskog vijećnika u Rio de Ženeiru, gdje je radio na stvaranju boljih pravnih rješenja putem teatra i uključivanja građana/ki.

Augusto Boal je umro 2009. godine u Riju od leukemije, a iza sebe je ostavio bogato naslijeđe i riznicu znanja koja i nakon njegove smrti raste i razvija se.

Prema Augustu Boalu, teatar je jedna od osnovnih ljudskih djelatnosti – on je unutrašnji ljudski nagon. A teatar pak nastaje kada osoba uvidi da sama sebe može promatrati u akciji. On/a je glumac/ica (akter/ka) i gledalac/teljica (promatrač/ica) u istoj osobi. To mu/joj dopušta kontrolu, a time i transformaciju svog ponašanja i djelovanja.

Priledilei: Iva Marković i Danilo Jovanović