Dnevnik nastavnika iz prosvjete

Priliku da radim s djecom u školi shvatio sam prevashodno kao šansu da s njima govorim o rodu i seksualnosti – temama o kojim im, inače, šute i škola i roditelji, a koje djecu, itekako, zanimaju. Vjerujući da im možda nijedan drugi nastavnik ili nastavnica neće htjeti ili znati pričati o tome, odlučio sam se odvažiti i govoriti o temama o kojima sam se brusio na margini u krugu ideoloških drugara i drugarica osjećajući da u posljednje vrijeme sve više tapkam u mjestu sigurne zone. S ulaskom u školu pomislih da konačno mogu na pravom mjestu progovoriti o bitnim stvarima. No, u školi…

Utorak, šesti čas. Sedmi razred. Vježbamo pisanje etnika i pitam učenike i učenice kako nazivamo stanovnike Foče. Iz posljednje klupe me prekida negodovanje učenika koji kaže da je Foča u Republici Srpskoj. Nakon mog pitanja kakve to veze ima i sa čime, učenik dodaje sigurno: Ali mi smo u Federaciji. I već tada moj početnički entuzijazam da pričamo o rodu i seksualnosti kopni kao pahulja snijega na ruci kad shvatam, zapravo, da se iznad svih pitanja u školi nadvilo pitanje nacionalizma – oblaka punog otrovne kiše koja pljušti po dječjim glavicama od prvog razreda tako vješto i uporno da je već sve iznutra njih očišćeno od mogućnosti prljanja drugim i drugačijim. Ako ne možemo da govorimo o ljudima koji žive u susjednom gradu, kako da pričamo o drugačijim seksualnim navikama i praksama.

S visokih oblaka početnog entuzijazma spuštam se na teritorij literarne sekcije vjerujući da makar tu mogu da progovorim nešto mimo krutog plana i programa. Nakon nekoliko sedmica pozivanja učenika i učenica da dođu i jedan čas vide samo šta ćemo raditi, pa ako im se dopadne neka nastave dolaziti, u terminu literarne sekcije u učionici ja i još sedam učenica te jedan učenik. Počinjemo mojim pitanjem da li vode dnevnik? Vesela većina horski odgovora da. O čemu se piše u dnevniku? O tajnama, simpatijama – dobacuju sve otvorenije jedna po jedna. Privatnom životu – zaključujemo skupa. Nekoliko njih vodi svoje dnevnike i na moje pitanje da li su ikada poželjele da zavire u nečiji tuđi odgovaraju sa da. Kažem im da ćemo danas skupa pročitati odlomak iz dnevnika njihove vršnjakinje koja piše o stvarima i situacijama sličnim njihovom životu van škole. Dijelim im odlomke knjige Furam feminizam i pratim izraze lica dok čitaju o menstruaciji. Neke se smješkaju, a neke su mrtve ozbiljne. Nisam siguran koliko im je previše krvav ovaj prvi susret na literarnoj. Razgovor o pročitanom počinjemo tako što nabrajamo o čemu sve piše likica u svome dnevniku. Nabrojali smo brzo sve, osim menstruacije. O čemu se još piše u dnevniku? Nakon kraće tišine jedna učenica stidljivo odgovara: O zdravstvenom problemu! Nije to nikakav zdravstveni problem, naprotiv, to je dokaz zdravlja – ispravlja je druga. Pa kako nazivamo taj dokaz zdravlja? – pitam ih, a one šute. Hoćemo li skupa izgovoriti? Menstruacija – odsječe jedna učenica sama. Napravim teatralan pokret kojim pokažem učenicama i učeniku da se škola nije srušila jer smo izgovorili tu riječ. Smiju se. Pričamo o menstruaciji sve lakše i zanimljivije. Jedna mudro zaključuje da muškarci imaju iskustvo menstruaciju oni bi pričali o tome i menstruacija ne bi bila toliki tabu. A ko vas sprječava da pričate ili da se nekad ponašate kao dječaci, da recimo skočite u baru, uprljate se, trčite? Zar nije dosadno uvijek biti uredna, sređena, nasmijana i kad ti nije ni do čega? Ne poželite li nekad da vrištite, skačete, bacate? Naravno da želimo, nastavniče. Pozivam ih da promisle ko ih sprječava u tome. Nekako je to najviše u našim glavama i mi same sebe stopiramo da nećemo dobro igrati fudbal ili da ne trebamo nešto da uradimo jer će nam se dječaci smijati. Dječaci će vam se uvijek smijati. Kako vam se danas smiju na tjelesnom, tako će vas sutra na poslu smatrati manje sposobnim samo jer ste djevojčice. Ali vi same sebe ne smijete nikada da smatrate manje vrijednim i sposobnim za bilo šta što poželite da radite. Gledaju me svojim pametnim okicama, a ja ne znam koliko, uopće, razumiju ovo što im govorim. Kroz jedan široki i iskreni osmijeh želim da im kažem da su sjajne, da vrijede i da su pametne. Odlučim da nema potrebe da to kažem osmjehom nego da to sve verbalizujem jasno i konkretno. Govorim im riječi ohrabrivanja i motivacije.

Prvi susret na literarnoj završavamo razgovorom o razlici između muškaraca i žena. Ja mislim da ima neke razlike u našim psihama? Kako? – pitam. Pa djevojčice su više osjećajne, tajnovite. Evo vam primjer. Ako se nekom dječaku sviđa neka djevojčica, on će njoj vrlo lako prići, neće imati nikakav problem, a iz djevojčice moraš čupati da bi rekla ko joj se sviđa. Ali to je opet sve u tvojoj glavi – ispravi je drugarica. Puštam i druge da se uključe. Najdraže mi je kada samo pratim i postavljam provokativna pitanja. Javlja se i dječak te govori kako nisu svi muškarci i sve žene iste. Neki muškarci, također, više vole da se ponašaju kao dame, da probleme rješavaju razgovorom, da ne budu nasilni. I šta onda možemo zaključiti? Pitam ih te brže-bolje odgovaram da muškarci i žene nisu jednoobrazna, monolitna bića. Onda se opet zaustavim i ispravim znajući da djeca ovog uzrasta ne razumiju šta ponesen u žaru kažem te im ilustrativno objašnjavam. Je l’ znate one trake na kasi u trgovini? One gdje stavljate artikle koje kupite? Znamo. Eh, super. Zamislite te trake. Muškarci i žene nisu bića odštampana na trakama u nekoj fabrici. I to svi muškarci isti na jednoj traci, a žene sve iste na drugoj nego ima različitih muškaraca i različitih žena. Mogu li onda, recimo, neki dječaci ići na balet, a djevojčice igrati fudbal? Pa mogu! – odgovaraju horski kao da ovo pitanje uopće nije potrebno raspravljati. Srce mi ko džamija! Poslije literarne izlazim iz učionice s osjećanjem da moj poziv ima smisla. Nešto sam u školi napravio makar i sa manjom grupom sjajnih djevojčica i sjajnog dječaka.

S feminističkog izleta ubrzo se vraćam na redovnu nastavu gdje govorimo o Brezi, priči koja tematizira nasilje nad ženama. Raspravljamo o tome da li je nasilje ikada opravdano. Jedan dječak kaže da jeste ako je neko pijan. On tada ne zna šta radi, pa mu ne treba zamjeriti ako pijan udari nekog, mada to svakako nije lijepo. Puštam da vidim hoće li iko iz razreda reagirati  ili ću morati ja. Ne reagira niko. Djeca se mahom smiju, bacaju predmete po razredu i gledaju odsutno. Pitam tog učenika da li voli da ga iko fizički kažnjava i odmah pregrizem jezik jer možda to dijete ima alkoholičara u porodici i možda je on samom sebi u svojoj glavici tako objasni modrice na majčinom ili svome tijelu. Ne volim, nastavniče. A da li ti ikad ikog kazniš fizički ili na bilo koji drugi način? Ne. Djeca i dalje ne čuju ovu temu bitnom. Moram prvo da ih smirim, pa onda tek objasnim. Može li na sudu biti alkohol opravdanje za nekoga ko pijan zgazi pješaka i ubije ga. Hoće li ga sud osloboditi? Neće – odgovara učenik. Pa da li alkohol može biti izgovor za nasilje. Ili bilo šta? Djeca odgovaraju da ne može samo da bih prestao sa ubjeđivanjem. Ja i dalje uporan, pa nastavljamo priču o nasilju i njegovoj opravdanosti. Nasilje nad ženama nije uredu – kaže jedan dječak. A nad muškarcima jeste? – pitam iste sekunde. Pa nije ni to okej, ali nije isto kada se tuku muškarac i muškarac i kada muškarac tuče ženu. On je tada kukavica. A zašto nije kukavički tući bilo koga? Joj i Vas, nastavniče, pa muškarci to jednostavno rade. I ja tu zanijemim. Ne znam šta da kažem jer muškarci to stvarno rade, i dijete je u pravu. Muškarci mahom, ili barem dobar dio njih čitav život rade nasilje – otimaju, kradu, uzimaju vjerujući da im moć prirodno pripada. I šta onda znači moj tanki glas u četiri zida učionice nad bukom nasilja vanjskog svijeta u koji djeca hrle poslije i prije moga časa. Ali zar se tu ne krije suština mog poziva? Ne u prijelazu glasovne promjene l u o, nego u prijelazu iz škole u život. Zato opet puštam video o nasilju ne bi li barem kroz emocije shvatili zašto je nasilje pogrešno. Djeca se smiju, prave puškice, dobacuju jedni drugima, a ja shvatam da im nasilje nije ništa strašno niti loše jer su njegovim kandžama izloženi svakodnevno u tolikoj mjeri da kada im ono zarije nokte u kožu ponovo od toliko prethodnih uboda ne osjetiš ništa novo.

Nakon što sam zakoračio u školu par koraka, zapitao sam se ozbiljno mogu li učenicima i učenicama zasvijetliti makar na čas glasom razuma, istine i humanosti. Ili se svaki tračak svjetlosti gasi kao žigice djevojčice sa šibicama čim djeca napuste moj čas tokom kojeg ih želim naučiti kako da punijim i toplijim srcem doprinesu pravednijem i boljem svijet za sve.

U školi kakva je ona danas moja nastavnička želja jeste neskromna. Želim da moji učenici i učenice imaju bolju školu nego što sam je imao ja. Volio bih SAMO da tu pronađu odgovore koji su im potrebni za udobniji, sigurniji i ljepši život. Ništa više! Dobro, i školu koja neće buditi strah i njegovati poslušnost nego otkrivati ljepotu života, učiti ih da vrijede, maštaju i sijaju. Želim da moj poziv ima smisla tako što ćemo u učionici govoriti o temama s kojima djeca dolaze na čas, iz njihova života, a ne o temama napisanim s visoka iz nekakva nastavna plana i programa zaokruženog političkim bodovima i ciljevima. Govoriti o temama u školi o kojima bih ja rado govorio itekako može biti rizično, pa ovih dana, također, učim da savladam prijeko potrebnu vještinu, ako želim u školi ostati – žongliranju. Makar zbog one sjajne djece koja sijaju i u konzervi kakva je škola danas.

Dok završavam ovaj tekst u vozu, prekida me muški glas pitanjem dokle putujem. Primjećujem njegove radničke ruke, a on koristi priliku bilo kome da kaže svoju muku. Ostavim kucanje i slušam ga. Radio dva mjeseca fasade i čovjek mu na kraju nije ništa isplatio. Iš’o sad po svoje pare do Ilijaša i ništa. Taj čovjek koji mu duguje pare u međuvremenu završio u zatvoru jer ga žena prijavila za maltretiranje. Nije spav’o tri noći. Zadnjih deset maraka je dao za voz. Ako ne nađe danas neki pos’o nema šta jest. Čovjek izlazi, a ja se vraćam da dovršim ovaj tekst o seksualnosti i rodu u školi, i sve što sam napisao izgleda mi kao pretjerivanje kad shvatam da je naša početna i posljednja stanica siromaštvo po čijim šinama svako drugo pitanje samo proklizi.

Autor: V.N.