Pohvaljena pjesma na konkursu “Šarolika pera” – Prst koji ne pomičeš / Autor: V. B. Borjen

Pohvaljena pjesma na konkursu “Šarolika pera” – Prst koji ne pomičeš / Autor: V. B. Borjen

Dec 18, 2017

Pohvaljena pjesma na konkursu “Šarolika pera” – Prst koji ne pomičeš / Autor: V. B. Borjen

Malo koga zanima

sumnja suncokreta

što se na sunčevu

povjetarcu okreću.

Netko im je rekao

Nomen est omen,

i još im je rekao:

Vjeruj!

A oni žive tragičnom

sudbinom uljarica.

Ispod sjemenja

pak ostane konkava

prazna kao moja žila

na vratu s koje si

sklonio svoj prst

i crn pust trag uzda

kojim si se igrao

konjanika.

Omen est vix nomen.

U šta vjeruješ ti,

bljedunjav tamo i

žilav kao vitica loze

u juli, dok pokušavaš

zaspati na boku i

umjesto grlu i govoru

poklanjaš svoju tišinu

slabinama?

Dok ja i

suncokreti čekamo

povratak prsta

pokraj usta

iz kojih će poteći

―ulje.

Intervju: Msc. Emina Zoletić, klinička psihologinja UKC Tuzla “Pružanje psiholoških usluga LGBT*IQA osobama u BiH

Intervju: Msc. Emina Zoletić, klinička psihologinja UKC Tuzla “Pružanje psiholoških usluga LGBT*IQA osobama u BiH

Dec 18, 2017

Intervju: Msc. Emina Zoletić, klinička psihologinja UKC Tuzla “Pružanje psiholoških usluga LGBT*IQA osobama u BiH

Svijest o bitnosti mentalnog zdravlja u nekoliko poslednjih decenija uzima veliki mah u svakodnevnom životu savremenog čovjeka. Svjesnost i spremnost na odlazak kod psihologa/inja ili psihoterapeuta/kinja danas označava jednaku brigu o vlastitoj ličnosti kao što je na primjer odlazak kod ljekara ili stomatologa. Međutim, ta svijest počinje u prostoru gdje je društveni sistem otvorio put edukaciji o prevenciji mentalnog zdravlja i korisnosti psiholoških usluga, a prestaje na granicama Balkana gdje je odlazak kod psihologa/inje i dalje tabu tema, a vračare i vjerski predstavnici/e mađioničari/ke koji/e liječe od anksioznosti pa do ”devijantne seksualne orijentacije”. Tabu postaje još veći kada LGBT*IQA osoba želi otići kod psihologa/inje gdje se mogu pokrenuti razne anksioznosti: Kako mogu vjerovati psihologu ili psihologinji da će taj razgovor ostati diskretivan i povjerljiv? Da li će me osuditi? Da li će mi reći da je to jedna vrsta mentalnog oboljenja?

O ovoj temi smo razgovarali/e sa Eminom Zoletić, kliničkom psihologinjom Univerzitetskog Kliničkog Centra u Tuzli.

Okvir: Prije svega Vas želim pitati da li smatrate da je život LGBT*IQA populacije u bosanskohercegovačkom kontekstu izložen rizicima po mentalno zdravlje, s obzirom na čvrsto utemeljene predrasude prema pomenutoj populaciji?

Emina Zoletić: Teško pitanje, još teži odgovor. Život u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini je za većinu građanki i građana izložen riziku, posebno oblast mentalnog zdravlja. Osvrnut ću se na ratne traume koje se nisu uspjele zaliječiti. Teška socioekonomska situacija, život na rubu egzistencije, korupcija, nepotizam, kulturalne promjene, intragrupni sukobi dovode do značajnog rizika za mentalne probleme  kod mnogih osoba u BiH. LGBT*IQA populacija je manjinska grupacija pa su izloženi riziku za mentalna oboljenja, ali jednakom riziku su izložene i osobe iz drugih manjinskih grupacija, a s kojima se u kliničkom radu više susrećem (osobe s različitim tjesnim i mentalnim onesposobljenjima, osobe sa zdravstvenim hroničnim oboljenjima, djeca koja su druga generacija ljudi koji su direktno bili izloženi ratnim dešavanjima, stare osobe koje boluju od odrenih neurodeganretivnih oboljenja). Gdje god postoji osoba na margini, postoji i druga strana koja vrši osudu, odbacivanje, nasilje, nepoštivanje drugih. Onda smo suočeni sa raznim anksioznim ili depresivnim stanjima osoba iz neke od manjinskih grupa.

Okvir: Kakvo je Vaše mišljenje o psihološkim stručnjacima/kinjama i njihovom profesionalnom odnosu prema LGBT*IQA osobama? Da li smatrate da još uvijek postoje predrasude među psiholozima ipsihologinjama prema LGBT*IQA populaciji?

Emina Zoletić: Koliko je meni poznato, psiholozi i psihologinje s kojima sam u kontaktu ne iznose javno predrasude o LGBT*IQA populaciji. Tijekom edukacije svi/e psiholozi i psihološkinje su  trebali/e naučiti i prepoznati mnoge predrasude kod sebe te na njima intenzivno raditi i razbijati ih. Ukoliko nisu u stanju da se riješe predrasude, ne bi trebali/e raditi s takvim osobama. Barem iz ugla etike i etičkog kodeksa u radu psihologa/inja. Ukoliko se dogodi da psiholog ili psihologinja osude LGBT*IQA osobu koja im je došla na razgovor, krši se etički kodeks, a njegovo kršenje bi trebalo voditi disciplinskom postupku takvog stručnjaka. Svaka osoba kojoj se to desi ili se desilo, može da kontaktira Društvo psihologa u okviru entiteta u kojem živi ili Društvo psihologa Bosne i Hercegovine.

Okvir: Da li to znači da je psihološka usluga u bosanskohercegovačkom zdravstvu podjednako dostupna i LGBT*IQA populaciji?

Emina Zoletić: Ne mogu odgovoriti generalno za Bosnu i Hercegovinu, jer ne znam tako široku sliku o tome. Znam da u zdravstvenim institucijama gdje živim, tj. u Tuzlanskom kantonu, jednako su dostupne psihološke usluge za sve građane i građanke pa tako i za LGBT*IQA populaciju. Posebno pri Centru za mentalno zdravlje, u Domovima zdravlja. Mada, idealna situacija bi bila da je takva situacija na čitavom tlu Bosne i Hercegovine. Biti psiholog/inja je iznad svega human posao koji treba da počiva na čvrstim etičkim kodeksima.

Okvir: Da li ste Vi imali kliničkog iskustva sa LGBT*IQA populacijom, u kojem intezitetu i kakva su ona bila?

Emina Zoletić: Imam skoro 9 godina kliničkog iskustva kao i iskustvo u NGO, ali do sada nisam imala veliko iskustvo u radu sa LGBT*IQA populacijom. Kada i jesam, to je bio vrlo mali broj pojedinačnih klijenata/ica. Moguće jer se najviše bavim usko specifičnom oblasti neuropsihologije, više sam fokusirana na neuroznanost, kliničku dijagnostiku kao i istrazivačku oblast. Uglavnom, nisam imala tako veliko iskustvo. To su bile osobe koje su se javljale primarno zbog određenih mentalnih poteškoća, i uglavnom adolescenti/kinje.

Okvir: Sa kakvim psihološkim poteškoćama su se susretale LGBT*IQA osobe koje su dolaze kod Vas?

Emina Zoletić: To su obično bili/e adolescenti/kinje jer su u takvim godinama osjetljivi/e. Tada nastupaju mladalačke krize kao što su separacija od roditelja, opipavanje granice vlastitog ideniteta, propitivanje vlastite vrijednosti, emocije, slike o sebi. Mnogi/e nisu bili svjesni šta im se događa dok nisu došli na razgovor. Promjene u ponašanju kao što su anksioznost, depresivnost, pretjerano spavanje ili nesanica, emotivne tegobe, su bili načešći simptomi osoba. Kroz razgovor smo pokušavali prevazići takve situacije, podrškom, razumijevanjem i prihvatanjem sa obje strane.

Okvir: Koliko psihološka struka može doprinijeti osnaživanju LGBT*IQA populacije?

Emina Zoletić: Psihološka struka treba da radi generalno na osnaživanju građana Bosne i Hercegovine. Psihološka struka ima negdje etičnu obavezu da educira ljude u zajednici na individualnom i grupnom planu. Podizanje svijesti o mentalnom zdravlju, te različite antistigma programe. Na individulanom planu ako se psihologu ili psihološkinji javi LGBT*IQA osoba i zatraži pomoć, on/a s takvim klijentom/icom radi prije svega na ličnom osnaživanju osobe, na razvijanju kapaciteta i potencijala.

Mogućnost odlaska kod psihologa ili psihologinje bi trebalo predstavljati bazično pravo svake osobe koja prolazi kroz određene psihološke poteškoće, emotivne tegobe i slične situacije koje nanose bol osobi ili joj narušavaju kvalitet života. Kao što postoji stigma prema osobama sa mentalnim poteškoćama ili čak osobama koje su jednom posjetile psihologa/inju prema LGBT*IQA osobama postoje dvostruke predrasude: zbog seksualnosti ili roda, kao i tome što su se odlučili/e da potraže stručnu pomoć psihologa/inje.  Međutim, ono čime bi psihološka struka svakako mogla da doprinese jeste javno educiranje o bitnosti prevencije mentalnog zdravlja, razbijanju stigme prema manjinskim populacijama, ali i javno govorenje o dostupnosti tih istih psiholoških usluga svim osobama bez obzira na njihov seksualni identitet ili rod. Time se poštuje etika i svi oni temelji na kojima počivaju humanističke nauke koje su nastale prije svega za dobrobit čitavog čovječanstva. Psiholozi i psihologinje bi uvijek trebali/e da razumiju, senzibilišu se sa svakim pojedincem i pojedinkom te pruže stručnu pomoć osobama koje se nalaze sa druge strane kauča.

Intervju vodio: Ognjen Pjano

Kršenje prava transrodnih osoba na privatni i porodični život, sklapanje braka i oduzimanje prava na samoodređenje

Kršenje prava transrodnih osoba na privatni i porodični život, sklapanje braka i oduzimanje prava na samoodređenje

Dec 16, 2017

Kršenje prava transrodnih osoba na privatni i porodični život, sklapanje braka i oduzimanje prava na samoodređenje

Pravno priznavanje roda predstavlja pravno prepoznavanje rodnog identiteta osobe u vidu imena i/ili oznake spola u ličnim dokumentima. U većinskom dijelu Europe rod nije pravno prepoznat, a one zemlje koje pravno prepoznaju rodni identitet uvjetuju promjenu ličnih dokumenata potpunom prilagodbom spola. Kao i većina europskih zemalja tako i Bosna i Hercegovina prepoznaje samo muški i ženski spol, te promjenu oznake spola uvjetuje potpunom prilagodbom spola. U ovom tekstu je predstavljen pravni okvir europskih zemalja, s osvrtom na pravni okvir Bosne i Hercegovine, koji se odnosi na transrodne osobe, njihovo pravo na privatni i porodični život, sklapanje braka i oduzimanje prava na samoodređenje.

Princip jednakosti i nediskriminacije je naglašen u svim dokumentima koji se odnose na ljudska prava, počevši od Povelje Ujedinjenih naroda (Član 1(3)) i Opće Deklaracije o pravima čovjeka. Član 1. Opće Deklaracije o ljudskim pravima navodi: ”Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i treba da jedno prema drugome postupaju u duhu bratstva.”, a član 7. navodi ”Svi su pred zakonom jednaki i imaju pravo, bez ikakve diskriminacije, na jednaku zaštitu zakona. Svi imaju pravo na jednaku zaštitu protiv bilo kakve diskriminacije kojom se krši ova Deklaracija i protiv svakog podsticanja na takvu diskriminaciju.”

Transrodne osobe se svakodnevno susreću sa problemima zbog nemogućnosti promjene ličnih dokumenata, odnosno zbog pravnog neprepoznavanja rodnog identiteta, kao što su ulasci u institucije u kojima je mandatorno prilaganje ličnih dokumenata, pristup zdravstvenim ustanovama, otvaranje bankovnih računa, prelasci preko graničnih prijelaza… zbog čega se nerijetko sumnjiče za korištenje falsifikovanih dokumenata. Zbog niza problema koji se vežu za nemogućnost promjene ličnih dokumenata, transrodne osobe postaju meta diskriminacije i nasilja.

Proces pravnog prepoznavanja roda se razlikuje u europskim državama. Neke od njih uopće nemaju pravni okvir za rješavanje pitanja pravnog prepoznavanja roda, dok neke posjeduju pravne okvire koji zahtijevaju podvrgavanje hirurškim zahvatima i prilaganje dokaza o infertilonosti i razvodu braka (ukoliko je tranasrodna osoba u tom trenutku vjenčana). Na osnovu zaključka da uvjetovanje transrodnih osoba predstavlja torturu, dolazi do manjih pomaka u usvajanju prava na samoodređenje, koje predstavlja pravo osobe da sama definira svoj(e) identitet(e) i sebe kao osobu, u zemljama koje su članice Vijeća Europe i koje su počele (ili nastoje) mijenjati zakone.

Europski standardi postavljeni od strane Vijeća Europe se temelje na brzoj, transparentnoj i dostupnoj proceduri pravnog prepoznavanja rodnog identiteta koja se određuje na osnovu prava na samoodređenje. Trenutačno je moguće prilagoditi lične dokumente u 41 državi u Europi, dok samo 30 europskih država ima tačno određene pravne procedure koje se odnose na pravno prepoznavanje roda. 21 država zahtijeva sterilizaciju, 22 države zahtijevaju razvod braka ukoliko je osoba vjenčana, 34 države imaju dobna ograničenja koja ne dopuštaju maloljetnim osobama da pristupe ovim zakonima. Samo 4 države ne zahtijevaju dijagnozu rodne disforije, niti psihološko mišljenje (Malta, Danska, Irska i Norveška). U 8 europskih država transrodne osobe uopće nisu pravno prepoznate.

Diskriminatorne i nasilne prakse  se odnose na transrodne osobe u raznim oblastima, a Europski sud za ljudska prava je zaprimio veliki broj tužbi koje se odnose na kršenje prava na privatni i porodični život, kao i prava na sklapanje braka, koja su zagarantovana Europskom konvencijom ljudskih prava – Član 8. i Član 12..  U posljednjih 50 godina Europski sud za ljudska prava je zaprimio više od 10 000 slučajeva, a neki od njih koji se odnose na prava transrodnih osoba su: B. v. France (25/3/1992), Christine Goodwin v. United Kingdom (11/7/2002), R. and F. v. United Kingdom (11/2006), Schlumpf v. Switzerland (8/1/2009)…

Član 8. Europske konvencije o ljudskim pravima se odnosi na četiri sfere indvidualne autonomije: privatni život, porodica, dom i prepiska. Međutim, kako kako niti jedna od sfera nije detaljno objašnjena u Konvenciji, sudovi imaju moć tumačenja zakona, ali se uglavnom koriste precedentnim pravom, odnosno donošenjem odluka na osnovu sudskih presuda  koje su donesene u prošlosti, a odnose se na slične ili iste slučajeve u sadašnjosti. Nedostatak pravnog prepoznavanja roda se ne odnosi samo na privatni život, nego i na ostala prava kao što su pravo na zaštitu zdravlja, pravo na školovanje, te građanska i politička prava. Kao što je već rečeno, transrodne osobe koje su onemogućene da promijene podatke u ličnim dokumentima, a čiji se izgled ne slaže s podacima u ličnim dokumentima,  bivaju suočene s problemima koji se odnose na pristup školovanju, pristup zdravstu i nemogućnost zaposlenja.

Kako se Član 8. Konvencije o ljudskim pravima ne odnosi samo na privatni, nego i na porodični život, postavlja se pitanje šta ‘’porodični život’’ predstavlja.  Sud u Strazburu je u slučaju Christine Goodwin v. United Kingdom (11/7/2002) donio odluku u korist Christine Goodwin (transrodna osoba), a slučaj se temeljio na kršenju Člana 8. i Člana 12. Europske Konvencije o ljudskim pravima. Odlučeno je da isključivo biološka konstrukcija tijela ne može biti odrednica roda, te da osoba može stupiti u brak na osnovu činjenice da je prilagodila spol. Drugi problem koji se veže za pravo na porodični život jeste uvjet da osoba mora podnijeti dokaz o razvodu braka, ukoliko je u tom trenutku vjenčana. Međutim, u tom slučaju sudovi pokušavaju naći balans između interesa transrodnih osoba i  interesa društva zbog toga što se pojavnost  životnih zajednica transrodnih osoba kosi sa trenutačnim konceptom životne zajednice.

Zaštita prava transrodnih osoba u ranim 2000-tim se razlikuju od prava transrodnih osoba 80-ih i 90-ih godina kad pravno neprepoznavanje rodnog identiteta nije bilo smatrano kršenjem Konvencije. U ranim 2000-im je doneseno nekoliko odluka u korist transrodnih osoba, što podrazumijeva pravo na pravno prepoznavanje roda i pravo na stupanje u životnu zajednicu s osobom ‘’suprotnog spola’’. Društvene promjene u europskim državama su rezultirale i pravnim prepoznavanjem rodnog identiteta, što je značilo da su sudovi pokrenuli proces ponovnog tumačenja Konvencije, ne oslanjajući se na precedentno pravo. Međutim, realna slika trenutačnog stanja u europskim državama jeste da se i dalje krše prava transrodnih osoba, zbog neuređenosti domaćih zakona europskih država.

Godine 2010. Europsko Vijeće je usvojilo preporuku Komiteta Ministara a ((CM/Rec(2010) 5) o potrebnim mjerama za suzbijanje diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta, a Parlamentarna skupština je izdala preporuku i rezoluciju (Preporuka 1915 i Rezolucija 1728) na tu temu. 20., 21. i 22. paragraf dodatka preporuci sadrže upute kako osigurati pravo na poštovanje privatnog života transrodnih osoba, koje uključuju pravno prepoznavanje roda,  prepoznavanje roda na principu pristupačnosti i transparentnosti  u raznim segmentima života i prepoznavanje prava na porodični život nakon izvršene prilagodbe spola  (u skladu s 20. i 21. paragrafom). 2015. godine Parlamentarna skupština Vijeća Europe je prihvatila odluku o ljudskim pravima transrodnih osoba. Skupština je pozvala zemlje članice da poštuju, zaštite i zadovolje ljudska prava transrodnih osoba, što podrazumijeva zaštitu od diskriminacije, transparentnost  i pravno prepoznavanje roda na osnovu prava na samoodređenje. Također, članice su pozvane da poduzmu proaktivne mjere  za unaprjeđenje životnih uvjeta  i podizanje svijesti o transrodnim osobama. 2017. Europski sud za ljudska prava je donio odluku da sterilizacija transrodnih osoba predstavlja kršenje ljudskih prava, te je uveo standard za europske države koji će korisiti donošenju sudskih odluka koje se odnose na kršenje ljudskih prava transrodnih osoba. Odluka je donesena na osnovu slučaja A. P., E. Garçon i S. Nicot protiv Francuske zbog nedostatka prava na samoodređenje transrodnih osoba u državi. Slučaj A. P., E. Garçon i S. Nicot se oslanja na kršenje Člana 8. Konvencije o ljudskim pravima, tačnije prava na poštovanje privatnog života.

Kao i ostale države koje pravno ne prepoznaju rodni identitet, a koje pritom uskraćuju ljudska prava i slobode predviđene u Konvenciji o ljudskim pravima, tako i Bosna i Hercegovina nema zakone koji regulišu pitanje pravnog prepoznavanja roda, iako se akti Konvencije primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim ostalim aktima. Nemogućnost pristupa zdravstvu u svrhu prilagobe spola, nepokrivanje troškova prilagodbe spola u drugim državama iz fonda zdravstvenog osiguranja, nepokrivanje troškova hormonalne terapije iz fonda zdravstvenog osiguranja, nemogućnost promjene oznake spola na osnovu prava na samoodređenje, su samo neki od problema koje transrodne osobe imaju zbog nepostojanosti ili neuređenosti zakona.

Trenutačno su transrodni/e građani/ke Bosne i Hercegovine primorani/e na proces prilagodbe spola u drugim zemljama (najčešće Srbija i Hrvatska). Troškove odlazaka kod psihologa/inja, psihijatara/ica, endokrinologa/inja, hirurga/inja osoba snosi sama, odnosno ti troškovi nisu pokriveni iz fonda zdravstvenog osiguranja. Zakon Bosne i Hercegovine postavlja uvjet za promjenu oznake spola  koji jeste potpuna prilagodba spola, što znači da su transrodne osobe primorane na potpunu prilagodbu spola, a s druge strane im nisu dostupne zdravstvene usluge unutar države. Ono što je dostupno transrodnim osobama jeste promjena imena u ličnim dokumentima, odnosno osobe nisu primorane na proces prilagodbe spola ukoliko žele promijeniti ime, bilo da se radi o imenu koje nije rodno neutralno ili da.

Nepružanje zdravstvenih usluga transrodnim građanima/kama, koji također plaćaju zdravstveno osiguranje, predstavlja kršenje Člana 3. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji glasi: ‘’Svaka osoba ima pravo na zdravstvenu zaštitu i na mogućnost ostvarivanja najviše moguće razine zdravlja, sukladno odredbama ovoga zakona i Zakona o zdravstvenom osiguranju, kao i propisa donijetih na temelju ovih zakona.’’. Samim tim krši se i Zakon o zabrani diskriminacije BiH, u koji je uvršten  i rodni identitet na osnovu kojeg osobe ne smiju biti diskriminirane. Diskriminacija je zabranjena i Konvencijom, Članom 14. o Zabrani diskriminacije. Nemogućnost promjene dokumenata, onemogućen pristup zdravstvenim ustanovama i uvjetovanje transrodnih osoba potpunom prilagodbom spola ukoliko žele promijeniti oznaku spola u ličnim dokumentima, nepoštujući pravo na samoodređenje, predstavlja torturu nad transrodnim osobama i oduzimanje osnovnih prava i sloboda.

Autor: Liam Isić

 

Intervju: Adnan Bajramović – udarna lokomotiva voza za ravnopravnost, inkluzivnost i slobodu

Intervju: Adnan Bajramović – udarna lokomotiva voza za ravnopravnost, inkluzivnost i slobodu

Dec 15, 2017

Intervju: Adnan Bajramović – udarna lokomotiva voza za ravnopravnost, inkluzivnost i slobodu

U aktuelnom bh. obrazovnom sistemu malo je ili nimalo prostora ostavljeno za LGBT*IQ+ teme. Uglavnom se svaka priča o ovim temama svodi na entuzijazam pojedinaca i pojedinki koji u školama znaju da djeca pored nacionalnog identiteta imaju i seksualni. Seksualnost, generalno, nije tema zastupljena u obrazovnom sistemu, pa ne čudi što djeca odgovore na takva pitanja traže i van učionice, i van porodična doma.

Primjer jednog takvog učenika je i Adnan Bajramović. Danas omladinski radnik i aktivista u polju ljudskih prava, student Pravnog fakulteta u Sarajevu, a još samo prije par godina tinejdžer u vrtlogu vlastite seksualnosti.  Njegov put razumijevanja i prihvatanja vlastite seksualnosti tekao je trnovito. Kao i veliki broj LGBT*IQ+ omladine u svom djetinjstvu se suočavao, kako s vanjskom tako i sa internalizovanom homofobijom, uzrokovanom konzervativnom sredinom i načinom na koji su domaći mediji prezentovali LGBT*IQ+ osobe. Izuzetno je teško prihvatiti sebe kada vas od malih nogu uče kako su osobe slične vama degenerativne i opasne za normalno i zdravo društvo, a nimalo ne pomaže ni činjenica kako su mi informacije i štivo vezano za seksualnost bili uskraćeni (npr. neinkluzivni školski kurikulum), mada sam siguran da nisam jedina mlada osoba koja se našla u ovakvoj situaciji.

Za Adnana je sve krenulo u pozitivnom smjeru početkom srednje škole. Tada je dobio pristup većem broju informacija i resursa, ali se u isto vrijeme našao u sredini koja je bila mnogo otvorenija nego sredina u kojoj je prethodno proveo devet godina. Kako sam se našao u novoj sredini, otvorile su mi se prilike da pričam otvoreno i iskreno o svojoj seksualnosti sa drugim osobama. Više nisam morao držati svoje misli u 4 zida (glavi). Tada sam i prvi put došao u kontakt sa sarajevskom LGBTIQ+ zajednicom koja mi je na mnogo načina pomogla, kako u prihvatanju vlastite seksualnosti, tako i u formiranju aktivističkog karaktera.

U srednjoj školi ponukan vlastitim iskustvom i željom da drugim LGBT*IQ+ osobama bude bolje, Adnana kreće putem aktivizma i ljudskih prava. Komunikacija s lokalnom LGBTIQ+ zajednicom pružila mu je priliku da se direktno uključi u borbu za ravnopravnost. Prvo su to bila volontiranja, pomaganja oko tehničkih detalja kod organiziranja eventova, a onda je moj aktivizam počeo poprimati ozbiljniji karakter, tada sam otvoreno počeo lobirati za vidljivost i zakonsku jednakost.

Adnan se u ovim oblastima razvijao malim, ali sigurnim koracima. Učio je od mnogih iz aktivističke zajednice čija imena ne želi navoditi jer imam osjećaj da ću izostaviti nekoga, a sve svoje mentore/ice, mogli bi ih tako nazvati, ravnomjerno cijenim i poštujem te sam im zahvalan što su mi pomogli da postanem ono što sam sada te što su bili tu uz mene u situacijama, koje su bile izuzetno teške za nositi se s njima. Izvor informacija i znanja su mu ponajviše bile nevladine organizacije Okvir i Sarajevski otvoreni centar edukativnim štivom i edukacijama koje su mu pružile.

Povod za naš razgovor s Adnanom Bajramovićem projekat je Građanin. Naime, Adnan Bajramović je prvi srednjoškolaca koji je LGBTIQ+ teme uveo u bh. obrazovni sistem kroz predmet Demokratija i ljudska prava i projekat Građanin koji se realizira u okviru ovog predmeta.

Okvir: Kako si došao na ideju da uvedeš LGBTIQ+ teme na času demokratije?

Adnan: Već sam ranije spomenuo kako obrazovni sistem nije inkluzivan što se tiče LGBTIQ+ osoba i tema te se LGBTIQ+ osobe spominju (ako se uopšte spomenu) uglavnom u negativnom kontekstu. Demokratija mi je bila izuzetna prilika da pokažem kako demokratsko društvo mora biti bazirano na poštivanju različitosti, inkluzivnosti i slobodi. Znao sam da niko do tog trenutka nije obradio temu koju smo mi izabrali (moja grupa) „Diskriminacija na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta“ te sam lično smatrao kako je došao pravi trenutak za tu temu.

Okvir: Kako je tekao taj proces?

Adnan: Sporo, ali sigurno. Grupa u kojoj sam bio isprva nije bila voljna da radi temu koju sam ranije spomenuo zbog „A šta reći drugi?“ stava. Bilo je ih strah reakcije vršnjaka i okoline. Bez obzira na to, uvjerio sam ih da prihvate temu naglašavajući kako će moći sa ponosom reći da su oni bila prva grupa srednjoškolaca koja je obradila tu temu, a to nimalo nije mala stvar. Profesor demokratije je isprva bio skeptičan i pokušao nas je odvratiti od obrađivanja odabrane teme. Volio bih ovdje, svakako, da napomenem kako je riječ o profesoru koji je izuzetno poštena ličnost te kako njegov skepticizam nije uopšte bio diskriminatornog karaktera već je jednostavno bio zabrinut za nas. Bio je svjestan šta se sve može desiti, ali kada je vidio našu spremnost i volju dopustio nam je nastavimo sa realizacijom. U razgovoru sa direktoricom škole i pedagogicom, pozitivno iznenađen, dobio sam punu podršku da nastavim sa projektom te da uradim sve što je potrebno da ga realizujem. Mogli bi reći da je administrativni dio projekta prošao bez većih poteškoća.

Okvir: Kakve su bile reakcije ostalih učenika/učenica i profesora/profesorica?
Adnan: Mixed bag da budem iskren, većina učenika i profesora je bila indeferentna po tom pitanju, dok je manji broj istih otvoreno izrazio negodovanje zbog implementacije. No, odluka je već bila donešena te voz borbe za vidljivost, ravnopravnost i inkluzivnost nije mogao biti zaustavljen.

Okvir: Koji ste problem željeli konkretno riješiti i kako?

Adnan: Problem koji smo identificirali je bio taj da LGBTIQ+ omladina uopšte nije predstavljena u (pozitivnom) smislu u obrazovnom sistemu te kako se suočavaju s većom stopom nasilja i diskriminacije u svojim školama nego ostali vršnjaci. Rješenje problema bi bilo jednostavno: inkluzija LGBTIQ+ tematike u nastavno štivo i nastavni proces te senzibiliziranje školskih uposlenika.

Okvir: Šta ste na kraju postigli?

Adnan: Opću mobilizaciju. Organizirali smo nekoliko radionica za učenike 3. i 4. razreda na temu „Diskriminacije i nasilja na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta” na kojima smo pokušali objasniti probleme sa kojima se suočavaju njihove LGBTIQ+ kolege/ice. Cijelu školu smo izlijepili posterima inkluzivnog karakterima te naljepnicama sa SOS linijama za žrtve nasilja. U jednom trenutku kompletna škola je bila obojena u dugine boje.Odjednom se počelo pričati o problemu i to je bio veliki šok za dobar dio škole jer su odjednom postali svjesni kako, za razliku od svakodnevnog razmišljanja, s njima nastavu pohađaju učenici/ce koje su LGBTIQ+ te kako se suočavaju sa problemima čiji uzroci leže u samom sistemu, kako pravnom tako i obrazovnom.

Okvir: Šta je šire gledano postigao ovaj tvoj aktivistički istup?

Adnan: Gledajući rezultate u retrospektivi mogao bih reći da je taj istup pokazao drugim LGBTIQ+ učenicima/cama kako nisu sami/e u svojim problemima i borbi te kako se uz dovoljno volje i hrabrosti mogu ostvariti pobjede, makar na nivou škole. Ali ono što me je najviše oduševilo je da je veliki broj straight učenika/ca kako u mojoj tako i drugim školama počeo otvoreno podržavati našu zajednicu u borbi koju vodimo, vjerovatno zbog toga jer smo im pokazali kako je zajednica inkluzivna i za saveznike.

Okvir: Gdje si danas?

Anan: Zavisno od doba dana kada ovo pišem, na fakultetu ili na poslu. Danas sam student Pravnog fakulteta, vodim borbe koje i većina drugih mladih ljudi vodi u ovoj zemlji.

Okvir: Kako danas gledaš na aktivizam i borbu za LGBTIQ+ prava u našoj zemlji?

Adnan: Glede aktivizma i borbe za prava, mogu reći da idemo sporo, ali sigurno u pravom smjeru.
Naša zemlja je izuzetno specifičnog karaktera te je nerealno očekivati grandiozne pobjede preko noći, ali uz dovoljno snage, požrtvovanosti i borbe, siguran sam da ćemo u sljedećih 10 godina moći ostvariti punu zakonsku ravnopravnost LGBTIQ+ stanovništva. Neki će reći kako nisam realan, ali ko bi prije 10 godina pomislio da će LGBTIQ+ zajednica biti zakonski (barem na papiru) zaštićena od diskriminacije i zločina počinjenih iz mržnje?

Okvir: Šta te pokreće i motivira?

Adnan: Inat bosanski (smijeh). Najviše me motiviraju drugi LGBTIQ+ omladinci/ke koji/e, nažalost, nemaju svog glasa zbog određenih specifičnosti. U vremenu kakvom živimo izuzetno je bitno biti glas podrške za one koji tog glasa nemaju.

Okvir: Ko ti je do sada bio najveća podrška?

Adnan: Prijatelji/ce i kolege/ice koji su već godinama tu za mene i moje aktivističko djelovanje sa svojom bezrezervnom podrškom i ljubavlju.

Okvir: Gdje si i kako nalazio znanja i informacije, koje su oblikovala tvoja današnja uvjerenja i poglede na svijet?

Adnan: Internet definitivno. Tužno je što živimo u eri u kojoj su nam sve informacije dostupne na dlanu ruke, ali taj potencijal niko ne iskorištava. LGBTI.ba mi je bio odličan gateway glede LGBTIQ aktivizma, a Jacobin Magazine i Marxist Archive su ponajviše oblikovali moje političke poglede, mada sam imao i ja puno tranzicija. Početak srednje škole je bila faza „Adnana Liberala“ *smijeh*.

Okvir: Kako vidiš današnju školu i obrazovanje u BiH?

Adnan: Obrazovanje u BiH je, u najmanju ruku, tragično. Pored problema s diskriminacijom (ne samo LGBTIQ+ zajednice) činjenica je kako se obrazovanje u BiH nedovoljno i neefikasno finansira. Lista stvari koje se moraju popraviti u obrazovnom sistemu je ogromna, ali u tom procesu popravljanja je najbitnije da škole budu ono što bi trebale da budu – javne, kvalitetne i besplatne jer je obrazovanje ljudsko pravo, a ne privilegija šačice bogatih.

Okvir: Kako bi doprinio većoj vidljivosti i zastupljenosti LGBTIQ+ tema u školama?

Adnan: Za početak bih promijenio heteronormativnost koja vlada u školama. Da li kroz radionice, edukativni materijal ili neki drugi način „približio“ bih pitanje LGBTIQ+ tema omladini te ih aktivno mobilizirao u diskusiji oko istih. Činjenica je da se iz neznanja rađa strah, a iz straha se rađaju nasilje i diskriminacije. Mislim da to najbolje govori šta nam je činiti kada je u pitanju vidljivost i zastupljenost.

Intervju vodio: V.N.

 

 

Škola između redova

Škola između redova

Dec 15, 2017

Škola između redova

Dnevnik nastavnika iz prosvjete

Priliku da radim s djecom u školi shvatio sam prevashodno kao šansu da s njima govorim o rodu i seksualnosti – temama o kojim im, inače, šute i škola i roditelji, a koje djecu, itekako, zanimaju. Vjerujući da im možda nijedan drugi nastavnik ili nastavnica neće htjeti ili znati pričati o tome, odlučio sam se odvažiti i govoriti o temama o kojima sam se brusio na margini u krugu ideoloških drugara i drugarica osjećajući da u posljednje vrijeme sve više tapkam u mjestu sigurne zone. S ulaskom u školu pomislih da konačno mogu na pravom mjestu progovoriti o bitnim stvarima. No, u školi…

Utorak, šesti čas. Sedmi razred. Vježbamo pisanje etnika i pitam učenike i učenice kako nazivamo stanovnike Foče. Iz posljednje klupe me prekida negodovanje učenika koji kaže da je Foča u Republici Srpskoj. Nakon mog pitanja kakve to veze ima i sa čime, učenik dodaje sigurno: Ali mi smo u Federaciji. I već tada moj početnički entuzijazam da pričamo o rodu i seksualnosti kopni kao pahulja snijega na ruci kad shvatam, zapravo, da se iznad svih pitanja u školi nadvilo pitanje nacionalizma – oblaka punog otrovne kiše koja pljušti po dječjim glavicama od prvog razreda tako vješto i uporno da je već sve iznutra njih očišćeno od mogućnosti prljanja drugim i drugačijim. Ako ne možemo da govorimo o ljudima koji žive u susjednom gradu, kako da pričamo o drugačijim seksualnim navikama i praksama.

S visokih oblaka početnog entuzijazma spuštam se na teritorij literarne sekcije vjerujući da makar tu mogu da progovorim nešto mimo krutog plana i programa. Nakon nekoliko sedmica pozivanja učenika i učenica da dođu i jedan čas vide samo šta ćemo raditi, pa ako im se dopadne neka nastave dolaziti, u terminu literarne sekcije u učionici ja i još sedam učenica te jedan učenik. Počinjemo mojim pitanjem da li vode dnevnik? Vesela većina horski odgovora da. O čemu se piše u dnevniku? O tajnama, simpatijama – dobacuju sve otvorenije jedna po jedna. Privatnom životu – zaključujemo skupa. Nekoliko njih vodi svoje dnevnike i na moje pitanje da li su ikada poželjele da zavire u nečiji tuđi odgovaraju sa da. Kažem im da ćemo danas skupa pročitati odlomak iz dnevnika njihove vršnjakinje koja piše o stvarima i situacijama sličnim njihovom životu van škole. Dijelim im odlomke knjige Furam feminizam i pratim izraze lica dok čitaju o menstruaciji. Neke se smješkaju, a neke su mrtve ozbiljne. Nisam siguran koliko im je previše krvav ovaj prvi susret na literarnoj. Razgovor o pročitanom počinjemo tako što nabrajamo o čemu sve piše likica u svome dnevniku. Nabrojali smo brzo sve, osim menstruacije. O čemu se još piše u dnevniku? Nakon kraće tišine jedna učenica stidljivo odgovara: O zdravstvenom problemu! Nije to nikakav zdravstveni problem, naprotiv, to je dokaz zdravlja – ispravlja je druga. Pa kako nazivamo taj dokaz zdravlja? – pitam ih, a one šute. Hoćemo li skupa izgovoriti? Menstruacija – odsječe jedna učenica sama. Napravim teatralan pokret kojim pokažem učenicama i učeniku da se škola nije srušila jer smo izgovorili tu riječ. Smiju se. Pričamo o menstruaciji sve lakše i zanimljivije. Jedna mudro zaključuje da muškarci imaju iskustvo menstruaciju oni bi pričali o tome i menstruacija ne bi bila toliki tabu. A ko vas sprječava da pričate ili da se nekad ponašate kao dječaci, da recimo skočite u baru, uprljate se, trčite? Zar nije dosadno uvijek biti uredna, sređena, nasmijana i kad ti nije ni do čega? Ne poželite li nekad da vrištite, skačete, bacate? Naravno da želimo, nastavniče. Pozivam ih da promisle ko ih sprječava u tome. Nekako je to najviše u našim glavama i mi same sebe stopiramo da nećemo dobro igrati fudbal ili da ne trebamo nešto da uradimo jer će nam se dječaci smijati. Dječaci će vam se uvijek smijati. Kako vam se danas smiju na tjelesnom, tako će vas sutra na poslu smatrati manje sposobnim samo jer ste djevojčice. Ali vi same sebe ne smijete nikada da smatrate manje vrijednim i sposobnim za bilo šta što poželite da radite. Gledaju me svojim pametnim okicama, a ja ne znam koliko, uopće, razumiju ovo što im govorim. Kroz jedan široki i iskreni osmijeh želim da im kažem da su sjajne, da vrijede i da su pametne. Odlučim da nema potrebe da to kažem osmjehom nego da to sve verbalizujem jasno i konkretno. Govorim im riječi ohrabrivanja i motivacije.

Prvi susret na literarnoj završavamo razgovorom o razlici između muškaraca i žena. Ja mislim da ima neke razlike u našim psihama? Kako? – pitam. Pa djevojčice su više osjećajne, tajnovite. Evo vam primjer. Ako se nekom dječaku sviđa neka djevojčica, on će njoj vrlo lako prići, neće imati nikakav problem, a iz djevojčice moraš čupati da bi rekla ko joj se sviđa. Ali to je opet sve u tvojoj glavi – ispravi je drugarica. Puštam i druge da se uključe. Najdraže mi je kada samo pratim i postavljam provokativna pitanja. Javlja se i dječak te govori kako nisu svi muškarci i sve žene iste. Neki muškarci, također, više vole da se ponašaju kao dame, da probleme rješavaju razgovorom, da ne budu nasilni. I šta onda možemo zaključiti? Pitam ih te brže-bolje odgovaram da muškarci i žene nisu jednoobrazna, monolitna bića. Onda se opet zaustavim i ispravim znajući da djeca ovog uzrasta ne razumiju šta ponesen u žaru kažem te im ilustrativno objašnjavam. Je l’ znate one trake na kasi u trgovini? One gdje stavljate artikle koje kupite? Znamo. Eh, super. Zamislite te trake. Muškarci i žene nisu bića odštampana na trakama u nekoj fabrici. I to svi muškarci isti na jednoj traci, a žene sve iste na drugoj nego ima različitih muškaraca i različitih žena. Mogu li onda, recimo, neki dječaci ići na balet, a djevojčice igrati fudbal? Pa mogu! – odgovaraju horski kao da ovo pitanje uopće nije potrebno raspravljati. Srce mi ko džamija! Poslije literarne izlazim iz učionice s osjećanjem da moj poziv ima smisla. Nešto sam u školi napravio makar i sa manjom grupom sjajnih djevojčica i sjajnog dječaka.

S feminističkog izleta ubrzo se vraćam na redovnu nastavu gdje govorimo o Brezi, priči koja tematizira nasilje nad ženama. Raspravljamo o tome da li je nasilje ikada opravdano. Jedan dječak kaže da jeste ako je neko pijan. On tada ne zna šta radi, pa mu ne treba zamjeriti ako pijan udari nekog, mada to svakako nije lijepo. Puštam da vidim hoće li iko iz razreda reagirati  ili ću morati ja. Ne reagira niko. Djeca se mahom smiju, bacaju predmete po razredu i gledaju odsutno. Pitam tog učenika da li voli da ga iko fizički kažnjava i odmah pregrizem jezik jer možda to dijete ima alkoholičara u porodici i možda je on samom sebi u svojoj glavici tako objasni modrice na majčinom ili svome tijelu. Ne volim, nastavniče. A da li ti ikad ikog kazniš fizički ili na bilo koji drugi način? Ne. Djeca i dalje ne čuju ovu temu bitnom. Moram prvo da ih smirim, pa onda tek objasnim. Može li na sudu biti alkohol opravdanje za nekoga ko pijan zgazi pješaka i ubije ga. Hoće li ga sud osloboditi? Neće – odgovara učenik. Pa da li alkohol može biti izgovor za nasilje. Ili bilo šta? Djeca odgovaraju da ne može samo da bih prestao sa ubjeđivanjem. Ja i dalje uporan, pa nastavljamo priču o nasilju i njegovoj opravdanosti. Nasilje nad ženama nije uredu – kaže jedan dječak. A nad muškarcima jeste? – pitam iste sekunde. Pa nije ni to okej, ali nije isto kada se tuku muškarac i muškarac i kada muškarac tuče ženu. On je tada kukavica. A zašto nije kukavički tući bilo koga? Joj i Vas, nastavniče, pa muškarci to jednostavno rade. I ja tu zanijemim. Ne znam šta da kažem jer muškarci to stvarno rade, i dijete je u pravu. Muškarci mahom, ili barem dobar dio njih čitav život rade nasilje – otimaju, kradu, uzimaju vjerujući da im moć prirodno pripada. I šta onda znači moj tanki glas u četiri zida učionice nad bukom nasilja vanjskog svijeta u koji djeca hrle poslije i prije moga časa. Ali zar se tu ne krije suština mog poziva? Ne u prijelazu glasovne promjene l u o, nego u prijelazu iz škole u život. Zato opet puštam video o nasilju ne bi li barem kroz emocije shvatili zašto je nasilje pogrešno. Djeca se smiju, prave puškice, dobacuju jedni drugima, a ja shvatam da im nasilje nije ništa strašno niti loše jer su njegovim kandžama izloženi svakodnevno u tolikoj mjeri da kada im ono zarije nokte u kožu ponovo od toliko prethodnih uboda ne osjetiš ništa novo.

Nakon što sam zakoračio u školu par koraka, zapitao sam se ozbiljno mogu li učenicima i učenicama zasvijetliti makar na čas glasom razuma, istine i humanosti. Ili se svaki tračak svjetlosti gasi kao žigice djevojčice sa šibicama čim djeca napuste moj čas tokom kojeg ih želim naučiti kako da punijim i toplijim srcem doprinesu pravednijem i boljem svijet za sve.

U školi kakva je ona danas moja nastavnička želja jeste neskromna. Želim da moji učenici i učenice imaju bolju školu nego što sam je imao ja. Volio bih SAMO da tu pronađu odgovore koji su im potrebni za udobniji, sigurniji i ljepši život. Ništa više! Dobro, i školu koja neće buditi strah i njegovati poslušnost nego otkrivati ljepotu života, učiti ih da vrijede, maštaju i sijaju. Želim da moj poziv ima smisla tako što ćemo u učionici govoriti o temama s kojima djeca dolaze na čas, iz njihova života, a ne o temama napisanim s visoka iz nekakva nastavna plana i programa zaokruženog političkim bodovima i ciljevima. Govoriti o temama u školi o kojima bih ja rado govorio itekako može biti rizično, pa ovih dana, također, učim da savladam prijeko potrebnu vještinu, ako želim u školi ostati – žongliranju. Makar zbog one sjajne djece koja sijaju i u konzervi kakva je škola danas.

Dok završavam ovaj tekst u vozu, prekida me muški glas pitanjem dokle putujem. Primjećujem njegove radničke ruke, a on koristi priliku bilo kome da kaže svoju muku. Ostavim kucanje i slušam ga. Radio dva mjeseca fasade i čovjek mu na kraju nije ništa isplatio. Iš’o sad po svoje pare do Ilijaša i ništa. Taj čovjek koji mu duguje pare u međuvremenu završio u zatvoru jer ga žena prijavila za maltretiranje. Nije spav’o tri noći. Zadnjih deset maraka je dao za voz. Ako ne nađe danas neki pos’o nema šta jest. Čovjek izlazi, a ja se vraćam da dovršim ovaj tekst o seksualnosti i rodu u školi, i sve što sam napisao izgleda mi kao pretjerivanje kad shvatam da je naša početna i posljednja stanica siromaštvo po čijim šinama svako drugo pitanje samo proklizi.

Autor: V.N.