Bol nema dob / Šifra: Lilit

Bol nema dob / Šifra: Lilit

Umirem svakog drugog jutra

Dok silno osjećam kraj slobode!

 

Noću dok gledam zvijezde kako se drugarski vrte u krug a potom, pomislim kako se danas ljudi odriču jedni drugih, tako lako i sebično, poželim napustiti sve…

Evo te i ove noći u mojim mislima

Negdje daleko dok stojiš na ulici i drhtavom rukom biraš po ko zna koji put pogrešan broj.

 

Nisu li svjetla u noći zamračila tvoj razum i moju sjenu.

Neshvatljiva sam ti bila ali si tipkala sve opcije tim grešnim mislima hraneći zadnji damar bola.

 

Čak i kad ti se srce sasuši od čekanja taj jezik praviće promaju mnogim generacijama poslije nas.

 

Kao primjer kako ne treba disati, koračati ni voljeti mržnju ni živjeti umirući…

 

Održava me bol u životu.

Plakala nisam kad si me ostavila.

Plakala sam kad si napustila moj svijet.

 

Grešne smo uzdisale tuđe poglede.

Grešne jer smo stvarne.

Grešna jer nisam faza ni period ni ospica na dječijim rukama…

Uvijek si bila tu u mojim snovima

U mislima!

Snivala sam te otvorenih očiju.

Bila si dio mojih uzdaha, moja čežnja,

a sad moj povod za samoću!

 

Možda sam trebala prikriti toplotu što tinja u njedrima.

Kada znam razlog osmjehujem se tužna.

Svitanja te susreću u nekom zagrljaju i svjedoče tvojoj sreći dok mene potop suza briše

Iz sjećanja uteći ne želim dok sagorjevam.

 

Vrela čežnja isparava dah nad tvojom hladnom rukom i pogled me sasječe za čas.

Nedostižno

Duboko

Ledeno i vječno kao Drina hladna osvježavajući gordo prolaznike tako i ti u meni probudi život…. Sjeti se!

 

Bile smo voljene i odbačene

Bila si topla kao jutarnja postelja i svučena kao noćna haljinka.

Bila si i ostala više od ove voštanice koja gori u čast tebi i u sjećanje da se ljubav ne ugasi čak ni nakon ugašenog života.

Dok živim živjećemo jedina Ljubavi moja!

Egzoplaneta / Autor: Jacques Lučić

Egzoplaneta / Autor: Jacques Lučić

Na pragu smo otkrića

Života na egzoplaneti 128

247 svetlosnih godina

Sazvežđe Sapfa Major 26

 

Toksična magla skriva tlo

Otrovna kiša iz surove atmosfere

Karbonske olupine ozonske rupe

Bučna od spiralnih radio stereotipa

Krajnje nenastanjiva egzoplaneta

 

Kontakt se nije mogao uspostaviti

Prosto ne žive na površini

Mogu se skrivati u vulkanima okeanima

Ormanima svoja četiri zida

Gde budu što ne mogu van

 

Ali na ponekim geografskim lokacijama

Bile su van

U optičkom teleskopu

Majda i Maria

Ljube se na semaforu

Slasno im se jezici igraju

Igra im se i sin Dušan u kolicima

Tu je i čovek koji prodaje kestenje

Baba Stana u kolicima ogrnuta dekom

Nervozna jer unuci ne može kupiti

Abortus

Drugom unuku promenu pola

A borila se još u onom ratu

Desanka i Stanko u fići sa decom

Poleću na more

 

Svaka jedinka imala je binokularni vid

Jednu glavu

Po pet prstiju na obe ruke

Dve noge za kretanje

 

Neki naučnici tvrde

Da života može biti

I na kiseoniku ugljeniku ljubavi

U ekstremnim uslovima

 

Drugi se pak pitaju

Da li se radi o naprednijoj civilizaciji

Pa se zato skrivaju

Da li je um spreman na činjenicu

Da postoje i drugi oblici života

Zagrljaj te čeka / Šifra: Drača

Zagrljaj te čeka / Šifra: Drača

Sačekat ću da te prođe šiz.

Da pospremiš imperative

i usisaš stan.

Odnekud te znam.

Ne iz prvog reda.

Mislim te i osjećam.

Al’ – nije greda.

I kužim alko-tame,

mada se i tmurni dan smije.

Među zidovima dame

čašica instant zgrije.

Bit će ti opet toplo

kad zakoračiš k meni,

promrzla pod fascinantnima.

Kratko se život šareni

s lažnim briljantima.

Jedan zagrljaj te čeka.

Odnekud ga poznaš.

Kao da je od pamtivjeka.

Bit će ti opet toplo

kad zakoračiš k meni…

Prosto,

kao žena ženi.

Granica sna / Šifra: Avgust

Granica sna / Šifra: Avgust

Ocvala je naša magija godina

Vidim to u purpurnim talasima mora

U sjećanju prošlog, slanog, nam mirisa

I ranih nam, davnih, avgustovskih zora

Na ivici noći, kao hologrami stojimo

Pred očima, usni i čelom mi mojim

Besciljno gledamo u pravcima talasa

A dah ti osjetim, dok pred tobom stojim

Kao stari znanac, bitaka slavnih

I mekoća glasa, poznatog mi stranca

Kao prvi ranac, školaraca davnih

Uzajamno sjećanje, duboko poput klanca

Na dnu tiha voda, modra i duboka

Što kazuje tajne, a slijepa je i gluva

Kao vjeverica smeđa, očiju pitomih

Mladunčad i svoje žirove kad čuva

Lotosom ti sakrila putokaze spasa

S oktobrom na jastuku i bijedom mi u duši

Neudobnim pjesmama, uznemirujućeg tona

Zvukom struna namjeri da krvari mi uši

 

A mnoge i mnogi, na meni crtali su skice

Sebično šarajući sve planove svoje

Dok godinama evo, tražim draže lice

Ali nikad više oči, s toliko dugine boje

Utkane u srž kao najdraže sitnice

Mirne luke i alasi postanja i krivice

Od Erosa u kavezu kosti su sive

Dok zabranjeni grijehovi još u tebi žive

I niti one, šarene, naše male tajne

Što spajaju nam duše, vremenom daleke

Razdvojene jazom, a kamo sreće naše

Jedna uz drugu, mogle bedeme da ruše

Poslije svega strunule u bijelu, tanku nit

U podrumu razmišljanja, što je tame sit

Te male iskre, neka traju, pusti ih da žive

Dok dva stranca i noćas jedan drugog krive…

U malom medaljonu čuvajući svijet

Plavi avion po dogovoru započinje svoj let

Uhodanu rutu, put ostrva tuge

Što nalazi se negdje, sa druge strane duge.

Pohvaljena pjesma na konkursu “Šarolika pera” – Prst koji ne pomičeš / Autor: V. B. Borjen

Pohvaljena pjesma na konkursu “Šarolika pera” – Prst koji ne pomičeš / Autor: V. B. Borjen

Malo koga zanima

sumnja suncokreta

što se na sunčevu

povjetarcu okreću.

Netko im je rekao

Nomen est omen,

i još im je rekao:

Vjeruj!

A oni žive tragičnom

sudbinom uljarica.

Ispod sjemenja

pak ostane konkava

prazna kao moja žila

na vratu s koje si

sklonio svoj prst

i crn pust trag uzda

kojim si se igrao

konjanika.

Omen est vix nomen.

U šta vjeruješ ti,

bljedunjav tamo i

žilav kao vitica loze

u juli, dok pokušavaš

zaspati na boku i

umjesto grlu i govoru

poklanjaš svoju tišinu

slabinama?

Dok ja i

suncokreti čekamo

povratak prsta

pokraj usta

iz kojih će poteći

―ulje.