On ili ona / Šifra: I pada reč

On ili ona / Šifra: I pada reč

Do skoro razbijen,

od skora čitava.

Sve su mi sem stiha ogolili;

pa pesmama sidra vezujem.

Ne bih da zapamtim

sve što čujem.

Prekor.

Zamrsiše me

u budućim slavljenjima

preko staze,

preko moje glave umotane

u prekor sažvakanih čekanja.

Pre pre prekor.

Spiram mulj tuđih pretrčavanja!

Jesam li on, ili ona?

Pesmo, završi me na vreme

dok mi oko nevreme ne zakašlje!

Pohvaljena priča na konkursu “Šarolika pera” – Igla / Autorka: Jelena Stančić

Pohvaljena priča na konkursu “Šarolika pera” – Igla / Autorka: Jelena Stančić

Ona spava na levoj strani kreveta i pokriva se jorganom, čak i leti. Ne voli visoke krevete i satenske jastučnice. Ona ima dugu smeđu kosu i maleni nos koji posebno voli. Uvek uključuje više alarma jer mrzi jutra. Telefon drži pored glave i redovno zaboravlja da navuče zavese. Već par meseci se budi pored crnokose kustoskinje Muzeja savremene umetnosti. Upoznali su se ispred supermarketa kada su oboje bili krajnje pijani posle žurke. Dele ljubav prema alternativnom roku i porocima.

Ona ustaje prva jer je čeka posao koji povremeno voli. Prošara pogledom lepu ženu pored sebe i poljubi  je u rame.  Ustane, rastegne se i lagano prošeta do kupatila. Stane ispred ogledala i ispred sebe vidi tridesetogodišnjeg profesora koji mrzi život. On se obrije, opere zube, skupi kosu u labav rep i piški stojeći. Vrati se u sobu, izabere kravatu i odelo. Navuče ranac na leđa, uzme bombonu iz činije koja stoji pored kreveta i krene na posao. Koji povremeno voli.

* * *

Utorak, tek je pola 5, a već je mrak. Vazduh miriše na petarde koje su malopre glasnoćom ispunile školsko dvorište. Srednjoškolci i njihova fascinacija prolaznim i bučnim stvarima uvek me je zbunjivala, i dok sam bio deo te grupacije ali, i sada, kada ih gledam sa druge strane katedre. Mislim da želim da ošamarim osobu koja mi je rekla da treba da budem profesor, samo kada bih se setio ko je prvi to uradio. Previše sranja za moj već nestabilan um. Ali, nema sad nazad. Mislim, ima. Nema hrabrosti.

Sačekao sam autobus koji staje tačno ispred njene zgrade. Jedva sam ostao budan. Pozvonio sam na interfon i vrata su zapištala pre nego što sam stigao za njih da se uhvatim. Znala je da ću doći. Sigurno je spremna. Lift sam izbegao i popeo se na treći sprat peške. Stajala je na ulaznim vratima, nasmejana i jedva obučena. Uvukla me je u stan, strgla ranac i sako sa mojih ramena i gurnula me u fotelju koja je škriputom dočekala moje mlitavo telo. Pokušao sam da joj se nasmešim, ali samo sam uzdahnuo. Umoran pogled koji mi je uputila bio je pun uzbuđenja i nestrpljivosti. Podočnjaci su joj bili veći iz dana u dan i nisam znao da je gledam iskreno kao ranije. Skrivajući se od sveta sakrio sam se i sam od sebe. Kleknula je pored mene i zavrnula mi rukav košulje. Vene su mi oduvek bile izražene što je taman dobro došlo pri odabiru hobija. Skinuo sam kravatu i vezao je čvrsto tik iznad lakta. Gledao sam je bez treptanja dok je grejala kašiku i nervozno grickala usnu. Izvadila je špric iz džepa i spremila mi dozu utehe. Skupio sam kolena, sela mi je u krilo i pružila špric. Hteo sam da ona to uradi, znam da je uvek usreći. Pružio sam ruku i osetio iglu kako probija bledu kožu i ispunjava organizam potrebnim, slatkim otrovom. Odlutao sam na sekund, ispraznio um. Tek toliko da zaboravim da sam jadan, kliše, patetičan izgovor od osobe. Poljubila mi je vrat i približila se usnama.  Uzvratio sam poljupce. Osetio sam njen vreo dah na obrazu i gledao je kako uživa, zatvorenih očiju i bez brige na licu. Ali, jedino o čemu sam razmišljao bio je heroin i smrt. Osećam se odvratno, kao mrlja na inače besprekorno čistom staklenom stolu. Znao sam da ona sada želi sve. Što se inače i dešavalo. Mislim da ja ne mogu više da budem deo ove farse.

Panika se skupljala, stiskala me. Znojim se i brojim uzdisaje. Moram da odem iz ovog stana. Mislim, bolje da to ne uradim. Lagano sam je odgurnuo i susreo se sa njenim zbunjenim očima i razmazanom maskarom. Ustao sam, nisam mogao da dišem i to me je nekako radovalo. Hteo sam da se okonča sve, sad i zauvek. Ovo govno od života, ovo što nisam ja. Seo sam na pod pored nje i osetio suze koje su se mešale sa znojem i pravile preslani nered na mojoj lažnoj faci. Zagrlila me je i plakala sa mnom. Ali, ne sa mnom. Plakala je sa srednjoškolskim profesorom koji je mrzeo sve što ga okružuje. On je imao roditelje koji su brižni, ali homofobični. On je odrastao u okolini koja mu je rekla da je greška iako ni u čemu nije grešio. On je spavao na levoj strani kreveta i pokrivao se jorganom, čak i leti. On je hteo da se našminka svaki put kada krene na žurku i da vidi kako je to hodati u štiklama. Njegovi prijatelji su mu poklanjali majice sa seksističkim natpisima i smejali se lošim forama.  On je otišao na svirku jednog od omiljenih bendova i napio se i te večeri završio u delu grda u koji inače nikada ne zalazi i upoznao nju. Kustoskinju koja je tražila prevoz i bilo kakvu drogu. Ona je kasnije upoznala i nju i njega. I nikada nije razumela zašto se krijem, ali nije htela prečesto to da pominje.

Nekada sam se pitao kako sebi ranije nisam skratio muke. Mislim, zašto i dalje pokušavam da se pravim da mogu ovako da nastavim. Podigao sam glavu i pogledao u luster. Od prejakog svetla mi se zavrtelo u glavi i morao sam da zatvorim oči. Obrisala mi je suze i poljubila me u nos. I on i ona vole taj nos, znala je to. Srce mi se polako smirivalo. Hteo sam da uzmem još jednu dozu heroina, ali znam da mi ona to ne bi dozvolila. Legla je i ja sam se samo sklupčao pored nje. Misli su mi letele na sve strane, grebale po najcrnjim uglovima psihe. Ali, mislim da mi je ovo baš trebalo. Možda se ujutru probudim čim alarm zazvoni, prvi put. Možda ču da piškim sedeći. Možda mi je jutros bio poslednji put da me u ogledalu dočeka tridesetogodišnji profesor koji mrzi život. Možda ona dobije šansu da vidi svet. Ali, prvo moram da zaspim da bih mogao sutra da se probudim.

Pohvaljena pjesma na konkursu “Šarolika pera” – Prst koji ne pomičeš / Autor: V. B. Borjen

Pohvaljena pjesma na konkursu “Šarolika pera” – Prst koji ne pomičeš / Autor: V. B. Borjen

Malo koga zanima

sumnja suncokreta

što se na sunčevu

povjetarcu okreću.

Netko im je rekao

Nomen est omen,

i još im je rekao:

Vjeruj!

A oni žive tragičnom

sudbinom uljarica.

Ispod sjemenja

pak ostane konkava

prazna kao moja žila

na vratu s koje si

sklonio svoj prst

i crn pust trag uzda

kojim si se igrao

konjanika.

Omen est vix nomen.

U šta vjeruješ ti,

bljedunjav tamo i

žilav kao vitica loze

u juli, dok pokušavaš

zaspati na boku i

umjesto grlu i govoru

poklanjaš svoju tišinu

slabinama?

Dok ja i

suncokreti čekamo

povratak prsta

pokraj usta

iz kojih će poteći

―ulje.

Intervju: Msc. Emina Zoletić, klinička psihologinja UKC Tuzla “Pružanje psiholoških usluga LGBT*IQA osobama u BiH

Intervju: Msc. Emina Zoletić, klinička psihologinja UKC Tuzla “Pružanje psiholoških usluga LGBT*IQA osobama u BiH

Svijest o bitnosti mentalnog zdravlja u nekoliko poslednjih decenija uzima veliki mah u svakodnevnom životu savremenog čovjeka. Svjesnost i spremnost na odlazak kod psihologa/inja ili psihoterapeuta/kinja danas označava jednaku brigu o vlastitoj ličnosti kao što je na primjer odlazak kod ljekara ili stomatologa. Međutim, ta svijest počinje u prostoru gdje je društveni sistem otvorio put edukaciji o prevenciji mentalnog zdravlja i korisnosti psiholoških usluga, a prestaje na granicama Balkana gdje je odlazak kod psihologa/inje i dalje tabu tema, a vračare i vjerski predstavnici/e mađioničari/ke koji/e liječe od anksioznosti pa do ”devijantne seksualne orijentacije”. Tabu postaje još veći kada LGBT*IQA osoba želi otići kod psihologa/inje gdje se mogu pokrenuti razne anksioznosti: Kako mogu vjerovati psihologu ili psihologinji da će taj razgovor ostati diskretivan i povjerljiv? Da li će me osuditi? Da li će mi reći da je to jedna vrsta mentalnog oboljenja?

O ovoj temi smo razgovarali/e sa Eminom Zoletić, kliničkom psihologinjom Univerzitetskog Kliničkog Centra u Tuzli.

Okvir: Prije svega Vas želim pitati da li smatrate da je život LGBT*IQA populacije u bosanskohercegovačkom kontekstu izložen rizicima po mentalno zdravlje, s obzirom na čvrsto utemeljene predrasude prema pomenutoj populaciji?

Emina Zoletić: Teško pitanje, još teži odgovor. Život u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini je za većinu građanki i građana izložen riziku, posebno oblast mentalnog zdravlja. Osvrnut ću se na ratne traume koje se nisu uspjele zaliječiti. Teška socioekonomska situacija, život na rubu egzistencije, korupcija, nepotizam, kulturalne promjene, intragrupni sukobi dovode do značajnog rizika za mentalne probleme  kod mnogih osoba u BiH. LGBT*IQA populacija je manjinska grupacija pa su izloženi riziku za mentalna oboljenja, ali jednakom riziku su izložene i osobe iz drugih manjinskih grupacija, a s kojima se u kliničkom radu više susrećem (osobe s različitim tjesnim i mentalnim onesposobljenjima, osobe sa zdravstvenim hroničnim oboljenjima, djeca koja su druga generacija ljudi koji su direktno bili izloženi ratnim dešavanjima, stare osobe koje boluju od odrenih neurodeganretivnih oboljenja). Gdje god postoji osoba na margini, postoji i druga strana koja vrši osudu, odbacivanje, nasilje, nepoštivanje drugih. Onda smo suočeni sa raznim anksioznim ili depresivnim stanjima osoba iz neke od manjinskih grupa.

Okvir: Kakvo je Vaše mišljenje o psihološkim stručnjacima/kinjama i njihovom profesionalnom odnosu prema LGBT*IQA osobama? Da li smatrate da još uvijek postoje predrasude među psiholozima ipsihologinjama prema LGBT*IQA populaciji?

Emina Zoletić: Koliko je meni poznato, psiholozi i psihologinje s kojima sam u kontaktu ne iznose javno predrasude o LGBT*IQA populaciji. Tijekom edukacije svi/e psiholozi i psihološkinje su  trebali/e naučiti i prepoznati mnoge predrasude kod sebe te na njima intenzivno raditi i razbijati ih. Ukoliko nisu u stanju da se riješe predrasude, ne bi trebali/e raditi s takvim osobama. Barem iz ugla etike i etičkog kodeksa u radu psihologa/inja. Ukoliko se dogodi da psiholog ili psihologinja osude LGBT*IQA osobu koja im je došla na razgovor, krši se etički kodeks, a njegovo kršenje bi trebalo voditi disciplinskom postupku takvog stručnjaka. Svaka osoba kojoj se to desi ili se desilo, može da kontaktira Društvo psihologa u okviru entiteta u kojem živi ili Društvo psihologa Bosne i Hercegovine.

Okvir: Da li to znači da je psihološka usluga u bosanskohercegovačkom zdravstvu podjednako dostupna i LGBT*IQA populaciji?

Emina Zoletić: Ne mogu odgovoriti generalno za Bosnu i Hercegovinu, jer ne znam tako široku sliku o tome. Znam da u zdravstvenim institucijama gdje živim, tj. u Tuzlanskom kantonu, jednako su dostupne psihološke usluge za sve građane i građanke pa tako i za LGBT*IQA populaciju. Posebno pri Centru za mentalno zdravlje, u Domovima zdravlja. Mada, idealna situacija bi bila da je takva situacija na čitavom tlu Bosne i Hercegovine. Biti psiholog/inja je iznad svega human posao koji treba da počiva na čvrstim etičkim kodeksima.

Okvir: Da li ste Vi imali kliničkog iskustva sa LGBT*IQA populacijom, u kojem intezitetu i kakva su ona bila?

Emina Zoletić: Imam skoro 9 godina kliničkog iskustva kao i iskustvo u NGO, ali do sada nisam imala veliko iskustvo u radu sa LGBT*IQA populacijom. Kada i jesam, to je bio vrlo mali broj pojedinačnih klijenata/ica. Moguće jer se najviše bavim usko specifičnom oblasti neuropsihologije, više sam fokusirana na neuroznanost, kliničku dijagnostiku kao i istrazivačku oblast. Uglavnom, nisam imala tako veliko iskustvo. To su bile osobe koje su se javljale primarno zbog određenih mentalnih poteškoća, i uglavnom adolescenti/kinje.

Okvir: Sa kakvim psihološkim poteškoćama su se susretale LGBT*IQA osobe koje su dolaze kod Vas?

Emina Zoletić: To su obično bili/e adolescenti/kinje jer su u takvim godinama osjetljivi/e. Tada nastupaju mladalačke krize kao što su separacija od roditelja, opipavanje granice vlastitog ideniteta, propitivanje vlastite vrijednosti, emocije, slike o sebi. Mnogi/e nisu bili svjesni šta im se događa dok nisu došli na razgovor. Promjene u ponašanju kao što su anksioznost, depresivnost, pretjerano spavanje ili nesanica, emotivne tegobe, su bili načešći simptomi osoba. Kroz razgovor smo pokušavali prevazići takve situacije, podrškom, razumijevanjem i prihvatanjem sa obje strane.

Okvir: Koliko psihološka struka može doprinijeti osnaživanju LGBT*IQA populacije?

Emina Zoletić: Psihološka struka treba da radi generalno na osnaživanju građana Bosne i Hercegovine. Psihološka struka ima negdje etičnu obavezu da educira ljude u zajednici na individualnom i grupnom planu. Podizanje svijesti o mentalnom zdravlju, te različite antistigma programe. Na individulanom planu ako se psihologu ili psihološkinji javi LGBT*IQA osoba i zatraži pomoć, on/a s takvim klijentom/icom radi prije svega na ličnom osnaživanju osobe, na razvijanju kapaciteta i potencijala.

Mogućnost odlaska kod psihologa ili psihologinje bi trebalo predstavljati bazično pravo svake osobe koja prolazi kroz određene psihološke poteškoće, emotivne tegobe i slične situacije koje nanose bol osobi ili joj narušavaju kvalitet života. Kao što postoji stigma prema osobama sa mentalnim poteškoćama ili čak osobama koje su jednom posjetile psihologa/inju prema LGBT*IQA osobama postoje dvostruke predrasude: zbog seksualnosti ili roda, kao i tome što su se odlučili/e da potraže stručnu pomoć psihologa/inje.  Međutim, ono čime bi psihološka struka svakako mogla da doprinese jeste javno educiranje o bitnosti prevencije mentalnog zdravlja, razbijanju stigme prema manjinskim populacijama, ali i javno govorenje o dostupnosti tih istih psiholoških usluga svim osobama bez obzira na njihov seksualni identitet ili rod. Time se poštuje etika i svi oni temelji na kojima počivaju humanističke nauke koje su nastale prije svega za dobrobit čitavog čovječanstva. Psiholozi i psihologinje bi uvijek trebali/e da razumiju, senzibilišu se sa svakim pojedincem i pojedinkom te pruže stručnu pomoć osobama koje se nalaze sa druge strane kauča.

Intervju vodio: Ognjen Pjano

Kršenje prava transrodnih osoba na privatni i porodični život, sklapanje braka i oduzimanje prava na samoodređenje

Kršenje prava transrodnih osoba na privatni i porodični život, sklapanje braka i oduzimanje prava na samoodređenje

Pravno priznavanje roda predstavlja pravno prepoznavanje rodnog identiteta osobe u vidu imena i/ili oznake spola u ličnim dokumentima. U većinskom dijelu Europe rod nije pravno prepoznat, a one zemlje koje pravno prepoznaju rodni identitet uvjetuju promjenu ličnih dokumenata potpunom prilagodbom spola. Kao i većina europskih zemalja tako i Bosna i Hercegovina prepoznaje samo muški i ženski spol, te promjenu oznake spola uvjetuje potpunom prilagodbom spola. U ovom tekstu je predstavljen pravni okvir europskih zemalja, s osvrtom na pravni okvir Bosne i Hercegovine, koji se odnosi na transrodne osobe, njihovo pravo na privatni i porodični život, sklapanje braka i oduzimanje prava na samoodređenje.

Princip jednakosti i nediskriminacije je naglašen u svim dokumentima koji se odnose na ljudska prava, počevši od Povelje Ujedinjenih naroda (Član 1(3)) i Opće Deklaracije o pravima čovjeka. Član 1. Opće Deklaracije o ljudskim pravima navodi: ”Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i treba da jedno prema drugome postupaju u duhu bratstva.”, a član 7. navodi ”Svi su pred zakonom jednaki i imaju pravo, bez ikakve diskriminacije, na jednaku zaštitu zakona. Svi imaju pravo na jednaku zaštitu protiv bilo kakve diskriminacije kojom se krši ova Deklaracija i protiv svakog podsticanja na takvu diskriminaciju.”

Transrodne osobe se svakodnevno susreću sa problemima zbog nemogućnosti promjene ličnih dokumenata, odnosno zbog pravnog neprepoznavanja rodnog identiteta, kao što su ulasci u institucije u kojima je mandatorno prilaganje ličnih dokumenata, pristup zdravstvenim ustanovama, otvaranje bankovnih računa, prelasci preko graničnih prijelaza… zbog čega se nerijetko sumnjiče za korištenje falsifikovanih dokumenata. Zbog niza problema koji se vežu za nemogućnost promjene ličnih dokumenata, transrodne osobe postaju meta diskriminacije i nasilja.

Proces pravnog prepoznavanja roda se razlikuje u europskim državama. Neke od njih uopće nemaju pravni okvir za rješavanje pitanja pravnog prepoznavanja roda, dok neke posjeduju pravne okvire koji zahtijevaju podvrgavanje hirurškim zahvatima i prilaganje dokaza o infertilonosti i razvodu braka (ukoliko je tranasrodna osoba u tom trenutku vjenčana). Na osnovu zaključka da uvjetovanje transrodnih osoba predstavlja torturu, dolazi do manjih pomaka u usvajanju prava na samoodređenje, koje predstavlja pravo osobe da sama definira svoj(e) identitet(e) i sebe kao osobu, u zemljama koje su članice Vijeća Europe i koje su počele (ili nastoje) mijenjati zakone.

Europski standardi postavljeni od strane Vijeća Europe se temelje na brzoj, transparentnoj i dostupnoj proceduri pravnog prepoznavanja rodnog identiteta koja se određuje na osnovu prava na samoodređenje. Trenutačno je moguće prilagoditi lične dokumente u 41 državi u Europi, dok samo 30 europskih država ima tačno određene pravne procedure koje se odnose na pravno prepoznavanje roda. 21 država zahtijeva sterilizaciju, 22 države zahtijevaju razvod braka ukoliko je osoba vjenčana, 34 države imaju dobna ograničenja koja ne dopuštaju maloljetnim osobama da pristupe ovim zakonima. Samo 4 države ne zahtijevaju dijagnozu rodne disforije, niti psihološko mišljenje (Malta, Danska, Irska i Norveška). U 8 europskih država transrodne osobe uopće nisu pravno prepoznate.

Diskriminatorne i nasilne prakse  se odnose na transrodne osobe u raznim oblastima, a Europski sud za ljudska prava je zaprimio veliki broj tužbi koje se odnose na kršenje prava na privatni i porodični život, kao i prava na sklapanje braka, koja su zagarantovana Europskom konvencijom ljudskih prava – Član 8. i Član 12..  U posljednjih 50 godina Europski sud za ljudska prava je zaprimio više od 10 000 slučajeva, a neki od njih koji se odnose na prava transrodnih osoba su: B. v. France (25/3/1992), Christine Goodwin v. United Kingdom (11/7/2002), R. and F. v. United Kingdom (11/2006), Schlumpf v. Switzerland (8/1/2009)…

Član 8. Europske konvencije o ljudskim pravima se odnosi na četiri sfere indvidualne autonomije: privatni život, porodica, dom i prepiska. Međutim, kako kako niti jedna od sfera nije detaljno objašnjena u Konvenciji, sudovi imaju moć tumačenja zakona, ali se uglavnom koriste precedentnim pravom, odnosno donošenjem odluka na osnovu sudskih presuda  koje su donesene u prošlosti, a odnose se na slične ili iste slučajeve u sadašnjosti. Nedostatak pravnog prepoznavanja roda se ne odnosi samo na privatni život, nego i na ostala prava kao što su pravo na zaštitu zdravlja, pravo na školovanje, te građanska i politička prava. Kao što je već rečeno, transrodne osobe koje su onemogućene da promijene podatke u ličnim dokumentima, a čiji se izgled ne slaže s podacima u ličnim dokumentima,  bivaju suočene s problemima koji se odnose na pristup školovanju, pristup zdravstu i nemogućnost zaposlenja.

Kako se Član 8. Konvencije o ljudskim pravima ne odnosi samo na privatni, nego i na porodični život, postavlja se pitanje šta ‘’porodični život’’ predstavlja.  Sud u Strazburu je u slučaju Christine Goodwin v. United Kingdom (11/7/2002) donio odluku u korist Christine Goodwin (transrodna osoba), a slučaj se temeljio na kršenju Člana 8. i Člana 12. Europske Konvencije o ljudskim pravima. Odlučeno je da isključivo biološka konstrukcija tijela ne može biti odrednica roda, te da osoba može stupiti u brak na osnovu činjenice da je prilagodila spol. Drugi problem koji se veže za pravo na porodični život jeste uvjet da osoba mora podnijeti dokaz o razvodu braka, ukoliko je u tom trenutku vjenčana. Međutim, u tom slučaju sudovi pokušavaju naći balans između interesa transrodnih osoba i  interesa društva zbog toga što se pojavnost  životnih zajednica transrodnih osoba kosi sa trenutačnim konceptom životne zajednice.

Zaštita prava transrodnih osoba u ranim 2000-tim se razlikuju od prava transrodnih osoba 80-ih i 90-ih godina kad pravno neprepoznavanje rodnog identiteta nije bilo smatrano kršenjem Konvencije. U ranim 2000-im je doneseno nekoliko odluka u korist transrodnih osoba, što podrazumijeva pravo na pravno prepoznavanje roda i pravo na stupanje u životnu zajednicu s osobom ‘’suprotnog spola’’. Društvene promjene u europskim državama su rezultirale i pravnim prepoznavanjem rodnog identiteta, što je značilo da su sudovi pokrenuli proces ponovnog tumačenja Konvencije, ne oslanjajući se na precedentno pravo. Međutim, realna slika trenutačnog stanja u europskim državama jeste da se i dalje krše prava transrodnih osoba, zbog neuređenosti domaćih zakona europskih država.

Godine 2010. Europsko Vijeće je usvojilo preporuku Komiteta Ministara a ((CM/Rec(2010) 5) o potrebnim mjerama za suzbijanje diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta, a Parlamentarna skupština je izdala preporuku i rezoluciju (Preporuka 1915 i Rezolucija 1728) na tu temu. 20., 21. i 22. paragraf dodatka preporuci sadrže upute kako osigurati pravo na poštovanje privatnog života transrodnih osoba, koje uključuju pravno prepoznavanje roda,  prepoznavanje roda na principu pristupačnosti i transparentnosti  u raznim segmentima života i prepoznavanje prava na porodični život nakon izvršene prilagodbe spola  (u skladu s 20. i 21. paragrafom). 2015. godine Parlamentarna skupština Vijeća Europe je prihvatila odluku o ljudskim pravima transrodnih osoba. Skupština je pozvala zemlje članice da poštuju, zaštite i zadovolje ljudska prava transrodnih osoba, što podrazumijeva zaštitu od diskriminacije, transparentnost  i pravno prepoznavanje roda na osnovu prava na samoodređenje. Također, članice su pozvane da poduzmu proaktivne mjere  za unaprjeđenje životnih uvjeta  i podizanje svijesti o transrodnim osobama. 2017. Europski sud za ljudska prava je donio odluku da sterilizacija transrodnih osoba predstavlja kršenje ljudskih prava, te je uveo standard za europske države koji će korisiti donošenju sudskih odluka koje se odnose na kršenje ljudskih prava transrodnih osoba. Odluka je donesena na osnovu slučaja A. P., E. Garçon i S. Nicot protiv Francuske zbog nedostatka prava na samoodređenje transrodnih osoba u državi. Slučaj A. P., E. Garçon i S. Nicot se oslanja na kršenje Člana 8. Konvencije o ljudskim pravima, tačnije prava na poštovanje privatnog života.

Kao i ostale države koje pravno ne prepoznaju rodni identitet, a koje pritom uskraćuju ljudska prava i slobode predviđene u Konvenciji o ljudskim pravima, tako i Bosna i Hercegovina nema zakone koji regulišu pitanje pravnog prepoznavanja roda, iako se akti Konvencije primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim ostalim aktima. Nemogućnost pristupa zdravstvu u svrhu prilagobe spola, nepokrivanje troškova prilagodbe spola u drugim državama iz fonda zdravstvenog osiguranja, nepokrivanje troškova hormonalne terapije iz fonda zdravstvenog osiguranja, nemogućnost promjene oznake spola na osnovu prava na samoodređenje, su samo neki od problema koje transrodne osobe imaju zbog nepostojanosti ili neuređenosti zakona.

Trenutačno su transrodni/e građani/ke Bosne i Hercegovine primorani/e na proces prilagodbe spola u drugim zemljama (najčešće Srbija i Hrvatska). Troškove odlazaka kod psihologa/inja, psihijatara/ica, endokrinologa/inja, hirurga/inja osoba snosi sama, odnosno ti troškovi nisu pokriveni iz fonda zdravstvenog osiguranja. Zakon Bosne i Hercegovine postavlja uvjet za promjenu oznake spola  koji jeste potpuna prilagodba spola, što znači da su transrodne osobe primorane na potpunu prilagodbu spola, a s druge strane im nisu dostupne zdravstvene usluge unutar države. Ono što je dostupno transrodnim osobama jeste promjena imena u ličnim dokumentima, odnosno osobe nisu primorane na proces prilagodbe spola ukoliko žele promijeniti ime, bilo da se radi o imenu koje nije rodno neutralno ili da.

Nepružanje zdravstvenih usluga transrodnim građanima/kama, koji također plaćaju zdravstveno osiguranje, predstavlja kršenje Člana 3. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji glasi: ‘’Svaka osoba ima pravo na zdravstvenu zaštitu i na mogućnost ostvarivanja najviše moguće razine zdravlja, sukladno odredbama ovoga zakona i Zakona o zdravstvenom osiguranju, kao i propisa donijetih na temelju ovih zakona.’’. Samim tim krši se i Zakon o zabrani diskriminacije BiH, u koji je uvršten  i rodni identitet na osnovu kojeg osobe ne smiju biti diskriminirane. Diskriminacija je zabranjena i Konvencijom, Članom 14. o Zabrani diskriminacije. Nemogućnost promjene dokumenata, onemogućen pristup zdravstvenim ustanovama i uvjetovanje transrodnih osoba potpunom prilagodbom spola ukoliko žele promijeniti oznaku spola u ličnim dokumentima, nepoštujući pravo na samoodređenje, predstavlja torturu nad transrodnim osobama i oduzimanje osnovnih prava i sloboda.

Autor: Liam Isić