Bila jednom jedna LGBT zajednica

Bila jednom jedna LGBT zajednica

Bila jednom dva pedera, pa pričala o biseksualcima:

Peder 1: Al’ mi idu na kurac više i ovi biseksualci. Ni sami ne znaju šta hoće.

Peder 2: Jes’ vala. Odluči se već jednom šta si.

Peder 1: Slažem se. Odaberi stranu. Il’ pička il’ kurac. Nema trećeg. Šta si toliko neodlučan.

Peder 2: A tek što nas koji znamo šta smo zbunjuju. Niđe veze. Vidim nekog dobrog lika i molim boga da je peder, kad on bi.

Peder 1: A znamo da bi većina željela samo da je bi. Uglavnom su to sve obične autohomofobne pederčine.

Peder 2: Frojdova da smo svi biseksualni je najveća glupost koju sam ikad čuo.

Bila jednom dva biseksualca, pa pričala o pederima:

Biseksualac 1: Brate, što ne mogu ovih feminiziranih likova.

Biseksualac 2: Da hoću ženu bio bi sa ženom.

Biseksualac 1: Užas. Bog ga stvorio da bude muško ono tetka prava.

Bile jednom dvije lezbejke, pa pričale o drugim lezbejkama:

Lezbejka 1: Al’ me nerviraju ove fem lezbe.

Lezbejka 2: Joj i mene. Još spavaju i sa frajerima.

Lezbejka 1: Nisi lezba ako spavaš sa likovima. Hoće l’ im to iko objasnit.

Bili jednom peder, bipić i lezba, pa pričali o transrodnim osobama:

Peder: Ja sam stvarno osoba širokih shvatanja, al’ meni je to neprirodno.

Biseksualac: Dobre su samo za jebat i ništa više.

Lezbejka: Meni je nekako ofirno s njima se družiti.

Bile jednom aseksualne, interseksualne, panseksualne, rodno varijantne osobe, pa o njima niko nije pričao.

Ono što je zajedničko svim prethodnim dijalozima jeste neznanje. Kao što je uzrok predrasuda koje hetero ljudi imaju o LGBT zajednici isto je tako izvor raznih predrasuda koje imamo jedni o drugima unutar zajednice. Iz neznanja proizilazi strah, distanca i nepoštovanje, a ljudi koji imaju isti cilj trebali bi se udruživati, podržavati i razumijevati. Prva karika u svakom lancu promjene jeste upoznavanje. Niko od vas ne očekuje da budete najbolji prijatelji sa nekim s kime dijelite isti problem, ali veći stepen međusobne senzibilnosti, solidarnosti i podrške značio bi svima nama, pogotovo ako nam je, zajednički cilj, a jeste da nas društvo prihvati, razumije i dodijeli nam prava koja hetero ljudi uživaju. Do ovog cilja nećemo doći mržnjom, razvijanjem daljih međusobnih predrasuda i ignoriranjem. Imam osjećaj da svako od nas unutar LGBT zajednice misli da je samo njegov problem važan i da se bori sebično i egoistično samo za parče svoje slobode. Nije kliše kada kažemo da niko nije slobodan dok svi i sve nismo slobodni i slobodne, jer jedan čovjek je samo mreža šire grupe ljudi u kojoj su potrebe iste; ljubav, nježnost, poštovanje, sigurnost. Kada bismo na slova unutar akronima LGBT prestali gledati kao na čvrsto omeđene izolirane podzajednice i počeli na naše minorne različitosti gledati kao na šarolikost unutar porodicu koja želi da je jedna druga porodica odmah tu u komšiluku (hetero ljudi) razumije, prihvati, uvažava i voli dosta bi se stvari promijenilo. Ljude ne treba gledati kao etikete i ne treba ih svoditi na samo jedan identitet i do sada sam hiljadu puta i sa najrazličitijim ljudima nalazio nešto zajedničko; isti hobi, strast, navike… Kada u osobi prvo vidimo ljudskost uvijek možemo stvoriti konekciju i razmijeniti se. LGBT zajednica u BiH je danas zajednica politički mrtvih subjekata koja čeka da njihove probleme artikuliraju prvo drugi, a zatim drugi i riješe. To se neće desiti. Mi nemamo kad iz vlastitih cipela da ulazimo u tuđe i život je svima dovoljno kompliciran. LGBT zajednica je danas zajednica tišine, međusobne mržnje i isključivosti i ostatak svijeta ne mora više ništa ni da uradi, jer sami jedni druge toliko isključujemo, prozivamo i diskreditiramo da smo problema jedni drugima dovoljno napravili da hetero ljudi ne moraju mrdnuti prstom. I zvuči tužno, zaista, ponekad koliko smo ostatku tog velikog hetero svijeta mi mali LGBT ljudi nebitni. A nebitni smo jer nismo glasni, jer ne govorimo da smo tu unutar one iste mreže. Mi ne zahtijevamo, mi oborenih glava šutimo i međusobno jedni druge osuđujemo. Niko od vas ne očekuje, niti vas u ovom tekstu pozivam da sutra izađete na ulice i dižete queer revoluciju, ali vas pozivam da reagirate u svojim mikrokosmosima kada poznanici i prijatelji ružno komentiraju trans* osobe, a vi ste, recimo, gej, ili kada na internetu vidite negativan komentar na lezbejski poljupac, a vi ste recimo biseksualni. Pljuvanje na bilo kojeg čovjeka na osnovu njegovih karakteristika koje nije svjesno birao je pljuvanje na mene samog, i kao čovjek prije svega, ne mogu da ne reagiram na fašizam, ksenofobiju, mizoginiju, homofobiju i sve ostale strašne riječi koje su se toliko izlizale u teoriji, a praksi u BiH nisu još ni posijane akcije za njihovo suzbijanje. Ako u drugome ne vidite prije svega ljudski sadržaj, ako ne osjetite da dijelite iste probleme, a znam da vidite i znam da osjetite jer niste psihopate, onda je sredina u kojoj će svako biti slobodan naš zajednički cilj i putovanje kojem trebamo težiti, ne već od sutra, nego već od sada, upravo, kroz male stvari, sitnice podrške, razumijevanja, ljubavi, jer toliko malo možemo dati da toliko puno dobijemo svi.

Autor: Pederlook

 

 

 

Slika Doriana Grindera na Instagramu, autor: Pederlook

Slika Doriana Grindera na Instagramu, autor: Pederlook

U njegov svijet perzijskih tepiha, švajcarskih satova i francuskog vina ne možeš ući bez bicepsa. Druži se samo s lijepim, a u krevet ide s onim koji su još i zgodni. Shvatio čovjek na vrijeme da se ne svršava na mudrost iz knjiga, već na mišiće. Biblioteku zamijenio teretanom. Iz teretane na Grinder. Od Grindera do Instagrama tanka je linija za sve zgodne likove. Život je lijep u dva klika. Od kako ide u teretanu loži i bandere na ulici. Samo jednim pogledom od strejt frajera pravi bi curious likove. Srce mu k’o mahala u kolumni Indire Kučuk Sorguč. Nije se dugo osjećao ovako dobro. Teretana mu je trebala, dakle. Kakve terapije, joge i kučine.

Subota je i on je opet na Grinderu. Sati prolaze on, šta radi, blokira. Pa ima li u ovom Sarajevu ijedno muško – uzdiše k’o Božo Vrećo na refrenu. Nakon što se umorio od listanja vlastitih slika na Instagramu baci pogled na Grinder. Tamo vrlo originalna poruka od Visitor_87: Hi bro. Gleda Dorian čas poruku čas mišiće koji se presijavaju na profilnoj. Ne vidi više dalje od bicepsa, ali nisu ga jednom zajebali fejk slikama. Zna Dorian da visitor u Sarajevu u 90% slučajeva znači peder mahalaš sa fejk slikama gruzijskog atletičara na profilu. Ali šalje evo Visitor i četvrtu sliku. Poprilično je uvjerljiv. Sjeti se Dorian dobrog starog pederskog trika – skype. Može i skype, kaže Visitor. Dorian pade sa stolice. To je to. Dobit će ono što cijelog života očekuje. Muško. Muški seks. Dodaju se na skypeu, a Dorian konta hoće li opet do sabaha biti ko će prvi podignuti kameru i hoće li face uopšte pokazivati. No, čim upali kameru dočeka ga svježe urađeni osmijeh Visitora. To je on, Allaha mu. Ali drži se Dorian. Objema rukama za stolicu. Visitor ne bi da oni to odugovlače. Mladu su vidjeli. Dobra, zdrava, plodna. Mogli bi se i uzeti. Može vala i što se Doriana tiče. Konačno da neko uđe i u njegov stan. A nije da nisu htjeli; i Duhoviti, i Šarmantni, i Markantni, i Pametni, i Simpatični, i Slatki. Ali on je čekao Muško. I evo ga. Još samo da provjeri dubinu glasa. Pretrnu sav Dorian da ovaj neće sad po glasu biti pičkica, pa da se rokne, kad iz Visitora progrmi muževan glas. To je to! Muško, konačno. Visitor kreće odmah. Dorian čeka. Provjerava da li je ispravnu adresu dao, konta šta prvo reći, čisti zube na ogledalu.

Visitor_87 je na vratima. Kroz špijunku to je on sa svim mišićima. Uđe Dorianu u stan, uđe mu i u srce, odmah. Sjedaju. Otvara Dorian vino francusko s kojeg nije htio namjerno skinuti debeli sloj prašine. Nek vidi Visitor_87 koliko ga je dugo čekao. I krenu red priče, red osmijeha, red dodira. Da se ne lažemo, digo se Dorianu čim je Visitor_87 prodiho pored njega. Uzmiče se primiče, kad Visitor poče vaditi. Telefon. O, da može selfie. Naravno. Ima da do kraja života drugaricama prokletnicama pokazuje kakvog je lik zbario i kakvog jednog vrijedi čekati. Jedan selfie, drugo piće, treći sat. Ništa se ne dešava. Dorianu sad ništa nije jasno. Hoće l’ ovaj jebat ili samo glabati njegov holandski sir. Vidi Dorian vrag odnio erekciju, pa uhvati Visitora konačno. Za mišić. Jedan, drugi, peti. A Visitor stade da se kikoće k’o da ga Dorian škaklja, a ne ljubi. Dorian se trznu. Gleda Visitora. Visitor gleda njega. Šute u čudu. Najednom Visitor_87 leže na leđa, skide hlače i raširi noge kao po uputstvu Top šopa. Gleda onda onim muževnim okicama našeg Doriana i još muževnijim glasom mu reče da nabode već jednom svog jednoroga. A Dorianu se nešto rastuži prizor koji viđaše ispred sebe. Otopi se euforija k’o podrška JK pederima. Kud će, šta će sad. Prisjeti se stare naravoučenije: Kad ne znaš šta osjećaš prema liku pogledaj u gaće. Dole tabula rasa. Okrenu Visitor_87 guzu čvrstu, jaku, mušku našem Dorianu i stade ispred njega mahati njome, a Dorian k’o djetetu kad se ponaša suludo reče Visitoru da se okrene i da se ne glupira. A Visitor ponovi da nabode već jednom svog jednoroga. Da, dobro je čuo. To je rekao i prvi put. Leže Dorian, a Visitor pored njega. Zagrli ga i ne znade više Dorian šta će s takvim komadom mesa pored sebe nego opaliti još jedan selfie. Ovaj će bome, sad odmah i na Instagram objaviti.

Hajde da pričamo o HIV-u // Autor: Pederlook

Hajde da pričamo o HIV-u // Autor: Pederlook

Kada ste se posljednji put testirali?

Više sam se puta testirao na HIV nego što sam imao seks. I svaki put bi s doktoricom imao isti dijalog. Tužno upitam: Znate li koliko je nepraktično i za oralni seks koristiti kondom? Onda me ona ispod naočala pogleda i odgovori: A da li je praktično dobiti neku infekciju? Svaki put tu ušutim. Oralni seks je, također, rizično seksualno ponašanje. Koliko sam samo predivnih kurčeva odbio, jer sam u njima vidio HIV i ništa drugo. Kada sam s prijateljima bio u jednom beogradskom gej klubu zajedno smo konstatirali kako tu gratis uz piće dobiješ hepatitis. Sve je izgledalo infektivno. Kada su u jednom evropskom klubu trojica likova jebali lika bez kondoma prestravio sam se. Prvo što upitam sve svoje prijatelje kada mi govore o nekom seksualnom iskustvu jeste da li su koristili zaštitu. Dobro, umijem da pretjeram. Priznajem. HIV se ne dobija baš pogledom. Ali nasuprot moje paranoje je more likova kojima nikad ne padne na pamet da koriste zaštitu i da se testiraju? Da li vi prakticirate siguran seks i kako štitite sebe i druge?

Jedanput sam doktorica upitao radoznalo kako nekome saopći da ima HIV. Direktno i bez okolišanja – odgovorila je kao iz topa i dodala da HIV nije nešto od čega se odmah sutra umre. Ako se otkrije na vrijeme i započne s terapijom, poslije nekog vremena organizam može doseći stadij u kojem virus miruje i ne može se prenijeti nikome drugome. Također, uz terapiju osoba može doživjeti duboko starost. Doktorica mi je, također, kazala kako dosta HIV pozitivnih ljudi nakon što saznaju rezultate više nikada se ne pojave. Misle valjda da će virus iščeznuti iz njihovog organizma. I takvi ljudi se onda opasnost i za sebe i za druge. Da li ste se ikad zapitali, zapravo, kako je osobi koja boluje od HIV-a? Još bolje pitanje zašto HIV oboljele osobe šute o tome? Zato što ne žele da budu odbačeni, uvrijeđeni i poniženi. Zato što im je već dosta njihove patnje i nije im potreban još jedan pogled ili razgovor osuđivanja. Osim što su stigmatizirani od čitavog društva, i mi njihova LGBT zajednica ih osuđujemo, isključujemo i hejtamo. Zato se i ne treba čuditi što neko ne želi biti iskren do kraja, kada vjeruje da će naići na drvlje i kamenje. Nailaze na toliko nerazumijevanja, pa zašto bi ikome rekli. I nemojte opet sad da pomislite da su oni ti koji trebaju promijeniti svoj stav, već upravo mi.

Pokušajte se staviti malo u cipele osobe oboljele od HIV-a. Ne možete, već ste se stresli. Ali takvi ljudi postoje i još uvijek su ljudi, i još uvijek mogu da imaju kvalitetan život uz adekvatnu medicinsku pomoć i mnogo senzibilnije ophođenja nas samih. Šta biste uradili da upoznate predivnog momka ili djevojku? I zaljubite se? I saznate da je ta osoba HIV pozitivna. Da li biste pobjegli glavom bez obzira ili biste nastavili da gradite dalji odnos? Većina bi, nažalost, pobjegla. U seriji How to get away with murder Volš ostane uz svog dečka kada sazna da ovaj ima HIV. Odluči da i on krene uzimati HIV terapiju koja bi štitila njegovo tijelo od virusa. Ali ostane uz svog partnera. Vjerujem da ovakvih slučajeva ima u svakodnevnom životu, ne samo na filmu. U Americi je već duže vrijeme popularno započinjanje s HIV terapijom iako ste HIV negativni. Ako koristite ovu terapiju šanse da se zaštitite od HIV virusa su veće od 90%. Jedina je stvar što ovu terapiju morate onda uzimati do kraja života. Načina, dakle, uvijek ima da volite, razumijete i podržavate.

Jedna od najvećih predrasuda vezanih za HIV jeste da je ovaj virus rezerviran samo za LGBT ljude i da smo mi jedini prijenosnici. Strejt ljudi su također, jednako izloženi riziku, kao i svi mi. Ali pitam ja vas kada strejt ljudima padne na pamet da se testiraju. Njima je trudnoća mnogo veći problem. O HIV-u nemaju kada da misle. To je ionako samo za pedere. Moj strejt prijatelj je nakon druženja sa mnom i mojim gej prijateljima odlučio da se po prvi put testira. Na upit doktorice kada je posljednji put imao rizičan seks odgovorio je Čitav život. Rijetko je koristi zaštitu. Nije bio trenutak, nije se dalo, nije htio. Kako god. Ali da li je pametno pokupiti neku infekciju. Ljudi, u čemu je problem imati siguran seks. Tako štitimo svi jedni druge. Pogotovo na našem tržištu gdje ima pedeset pedera. Prije ili kasnije svi ćemo, nažalost, spavati sa svima. Kada spavaš s nekim, spavaš sa svim njegovim prethodnim partnerima.

Napomenuo sam na početku da ja umijem pretjerivati. Nasuprot ljudima koji se nikad nisu testirali postoje ljudi koji se testiraju poslije svakog seksualnog odnosa. I sam sam imao takvu praksu. Poslije svakog seksualnog odnosa tripovao sam da imam HIV. I nakon 10 sekundi nečijeg kurca u mojim ustima. Onda sam radeći na sebi kroz terapiju otkrio šta je uzrok svemu tome. Moj problem je bio, zapravo, mnogo dublji i složeniji. I nisam tačno znao šta je moj problem, a HIV je uvijek bio tu kao dobro poznat problem koji bi ja nakačio svome nepoznatome i još uvijek neimenovanom problemu. Poslije sam naučio da moje tripovanje ima mnogo više veze sa kontaktom, prepuštanjem, povjerenjem, razmjenom, granicama, kontrolom, bliskošću, a ne sa samim virusom. Za sve vas koji se više nego je potrebno brinete oko HIV-a, ovaj virus vjerovatno nije vaš stvarni problem. Stvar se neće riješiti jednim negativnim testom, jer već poslije narednog seksa trčat ćete da se opet testirati. I tako sve u krug. Morate ipak malo dublje zaroniti u svoj unutrašnji svemir i vidjeti šta je tu zapravo problem.

Seks je predivna stvar i, uistinu, možete da uživate bez da se tripujete da ćete poslije dobiti HIV, hepatitis ili bilo koju drugu spolno prenosivu bolest. Složit ćemo se svi, još je ljepši kada se upražnjava s osobom koju volimo. Priča o seksu, željeli priznati ili ne, nikada nije samo priča o orgazmu, već i priča o povjerenju, prepuštanju i bliskosti. Koja god je vaša opcija. I kakav god je vaš seksualni život. Vaš je. S jednim, pet ili deset partnera. Iz ljubavi ili strasti. Niko nema pravo da vas osuđuje. Važno je da nađete svoj način uživanja. I ne zaboravite, najbolji seks je ujedno i najzdraviji seks.

Autor: Pederlook

Hajde da pričamo o autohomofobiji, autor: Pederlook

Hajde da pričamo o autohomofobiji, autor: Pederlook

Od svojih sam tajni gori – o fobiji svakog pedera

Postoje likovi koji su jedanput sedmično ili mjesečno gej. Obično kad se napiju ili nadrogiraju dopuste sebi taj luksuz da budu ono od čega, zapravo, sve vrijeme bježe. Jedanput mjesečno ili sedmično, pa još pijan se ne računa. Tako moj seksualni identitet nije stvaran, konstantan. Samo je faza. Iskušenje. I proći će, ocam’. Sve do narednog puta… Postoje i likovi koji vjeruju da sa istim spolom mogu imati samo seks. Pokaramo se i svako sebi. Nemoj da budeš peder, pa da mi pričaš kako dva lika jedan drugom mogu biti podrška, razumijevanje, mir. Postoje i likovi koji samo drkaju preko interneta s drugim likovima. Ali stvarno ponekad. Inače, karaju trebe. Lože se na auta, idu u teretanu. Nose trenerku i kladionicu vole više od matere. I sve im to opet ne pomaže da se obuzdaju kad s druge strane računara vide kitu. Obuzme ih nešto, jebiga. I ono bace ga čisto iz zajebancije. Bratski. Ma svi smo tako nekad ko djeca. Ima i pedera kojima ne bude dobro kad vide feminiziranog lika. Pa oni bi ga tačno prebili. Vidi kako hoda, vidi šta je obuko. Vidi kako priča. Fuj! Fuj! Fuj! Nije ni čudo što ljudi misle da je homoseksualnost bolest. Postoje i pederi, nećete vjerovati, koji sami sebi nikako ne mogu oprostiti što im se diže na frajere, a ne na pičke. Pa joj, tako bi voljeli da su normalni. Zašto im je sve ovo trebalo i šta će sa svim ovim pederlukom. Pa mrze sebe, pa druge. I sve tako u krug. Glume sebi. Glume drugima. Život im je čista laž.

Ono što je zajedničko svim ovim likovima je autohomofobija – jedina stvar o kojoj se manje od homofobije u našem društvu priča. Pederi ne žive na drugoj planeti. Žive u duboko homofobnom društvu i logično je da, kada sve oko vas vrišti (mediji, politika, religija, porodica) ubij pedera, da se zapitate Jesam li ja stvarno normalan i šta da radim. Naime, sliku o sebi gradimo na osnovu reakcija, stavova, mišljenja sredine, porodice, društva i kulture u cjelini. Bh. društvo je ogrezlo u homofobiji i nije lako nositi se sa tolikim pritiscima da budemo nešto što jednostavno nismo. Nije lako izdignuti se iznad normi, očekivanja i standarda zajednice u kojoj živimo i živjeti onako kako svako duboko u sebi osjeća da, zapravo, treba, samo neće, ne smije ili još uvijek ne zna kako. Autohomofobija je nešto kroz šta svi svakodnevno prolazimo. Svaka gej osoba na ovome svijetu. Niste, dakle, sami. Ne dešava se vama ništa što se ne dešava milionima drugi ljudi. Autohomofobija je proces i važan je dio upoznavanja i prihvatanja sebe. Nije nešto što nestaje preko noći. Važno je biti nježan prema sebi i ići sloj po sloj. Autohomofobija je sukob sa samim sobom, jer si nešto što se ne dopada tvojoj porodici, prijateljima, sredini u kojoj živiš. Zato što se većini oko tebe ne dopada i tebi samom postaje problem. Pitaš se i preispituješ, a nigdje odgovora. Autohomofobija je sukob na privatnom planu i može poput nemani da proguta i vas i vaš život. Voza od samomržnje, prezira, očaja do destrukcije. Moja autohomofobija je bila dosta suptilnija. Manifestirala se kroz samosabotiranje; birao sam uvijek nedostupne likove; koji nisu tu, koji su strejt, koji su jednako ili više autohomofobni od mene samog. I onda bi svu energiju ulagao u lovljenju takvih likova, u igrice, u pojavljivanje i nestajanje, u toplo-hladno. I nikada ne bih znao na čemu sam, ali sam uvijek na kraju ostajao sam.

Nakon što sam odlučio da stvarno upoznam i vidim šta sam ja to, zapravo, stvari su postale jednostavnije. Nakon godinu dana rada na samom sebi, stručne podrške i adekvatnog razumijevanja (koje ne pada s neba, ali ga uvijek ima, samo se malo bolje osvrnite oko sebe) shvatio sam da treba prestati s kompliciranjem i samomržnjom. Postavite sebi jednostavno pitanje šta bi bilo drugačije da vas privlači suprotni spol. Da li biste se družili s istim ljudima s kojima se sada družite, da li bi voljeli iste stvari, da li bi se smijali na isti način. Naravno da biste. Drugačiji bi bio samo izbor partnera koji nije kalkulacija, već dio vaše prirode i biologije. Druga stvar, vaš seksualni identitet nije jedini identitet. Niste samo peder, pobogu. Još toliko ste stvari. Ali ako vas to što ste peder toliko unesrećuje i otežava vam život, krajnje je vrijeme da vidite zašto je to baš tako. Treća stvar, uvijek će biti nešto vezano za vas čime vaša sredina, najmiliji i najbliži neće biti zadovoljni. Zašto toliko dopuštati da vas drugi regulišu. Okrenite se sebi, vidite šta vas, a ne toliki broj ljudi, usrećuje. Jer vaša sreća je samo vaša stvar. Onaj ko ne živi život po svojim pravilima promašio je temu. Na kraju krajeva, jedina konstanta u životu ste sami sebi. Sve oko vas; partneri, porodica, prijatelji je od danas do sutra. I nemate garancije da će išta biti tu cijeli život, ali vi hoćete. Sami sa sobom ostajete čitav život. Bijega od onog što jeste nema. Treba vidjeti to što jeste, dobro pogledati, te naći adekvatne načine da sami sebi objasnite, prihvatite i na kraju naučite živjeti s time. Seksualni identitet je bitan dio vas i neće nestati, a autohomofobija je ozbiljan parazit kojeg treba skidati što prije s vlastite kože. Prvi korak da napravite neku promjenu u svome životu jeste da postanete svjesni problema koji imate. Autohomofobija se krije u sljedećim stavovima i vrijednostima koje možda zastupate svaki dan, a da niste do kraja ni pogledali u njih.

  1. Samo ste ponekad gej.
  2. Sa istim spolom možete imati samo seks. Ništa više.
  3. Feminizirani likovi su vam odvratni. Na svim vašim aplikacijama stoji FEM stop. Najčešće ne možete da podnesete feminizirane likove, jer ne želite da vidite vlastitu feminiziranost, tj. ženstvenost koja se u patrijarhalnoj kulturi tumači slabošću. Lakše je prebaciti mržnju na drugog, nego vidjeti samog sebe.
  4. Razmišljate da se ipak oženite i ispunite snove roditelja, porodice, okoline, a ne vlastite.
  5. Uvijek najglasnije u društvu negativno komentirate bilo kakvu vijest vezanu za LGBTI zajednicu i teme.
  6. Od svih likova najviše vam se dopadaju strejt likovi.
  7. Od svih likova najviše vam se dopadaju likovi koji nisu u istom gradu kao i vi.
  8. Od svih likova najviše vam se dopadaju likovi koji stalno bježe i nikako da ih uhvatite.
  9. Volite o sebi da mislite kao o biseksualnoj osobi, a na suprotni spol vam se nije digo još od kad je igrala Viza za budućnost.
  10. Izašli biste na dejt s likom samo ako izgleda kao da je sada išetao iz porno filma. Hajde da budemo malo realni. Živimo u BiH. A hajde da vidimo i čemu vodi toliko pretjerivanje u vlastitoj nerealnosti. Stav Ako sam već peder viđat ću se samo s najboljim frajerima, također, je autohomofoban. Ovakav stav je, zapravo, limitirajući jer propuštate čitav spektar drugih likova; duhovitih, inteligentnih, šarmantnih, markantnih. Pobogu, nije sve u bicepsu.

Australska psihologinja Vivienne Cass u radu pod naslovom Homosexual identity formation: A theoretical model opisala je šest faza kroz koje prolaze homoseksualne osobe od trenutka kad po prvi put posumnjaju u to da se ne uklapaju u općezadanu heteronormativnost, pa sve dok nisu potpuno emancipirani i slobodni pojedinci, koji su uspješno svoj (homo)seksualni identitet integrirali s ostalim identitetima u cjelovito ja. Šest faza oslobađanja od autohomofobije pogledajte ovdje: http://www.crol.hr/index.php/zivot/6666-sest-faza-oslobadanja-od-autohomofobije-u-kojoj-ste-vi)

Autor: Pederlook

Pustio sam se… Autor: M.H.

Pustio sam se… Autor: M.H.

Ne mogu da pišem i to me razdire, ubija iznutra, polahko. Ispijam treću kafu tražeći inspiraciju na dnu šoljice. Ne ide. Šetam po gradu, uz rijeku. Na momente zastajem paralisan od straha i tako nepomičan, kao u bunilu dječije bolesti posmatram djecu koja trče okolo po snijegu. Tako su nevina, baš kao i ovaj snijeg neuprljan ljudskim đonom. Sve izgleda tako sterilno, simetrično i u konačnici prirodno. Noć preuzima smjenu oprezno i odmjereno, kao neka blaga anestezija koja se navlači na grad, preko kaldrma i krovova. Ostajem kao ostrvo da šutim sam sa sobom, a to je najbolnije, a vjerovatno i najnužnije.

Htio bih da idem, negdje, bilo gdje i bilo s kim. Strah me je ostati sam, tada se misli najlakše prikradu, a noć je duga i tjeskobna. Strah me je tišine i eha koja odzvanja. Strah me onoga što bih mogao zateći u sebi. Strah me je mog straha. Moram hodati, brzo, gore dolje, ako stanem stići će me. Ne smijem stati. Moram biti jak. Ignorisat ću ih. To nisu moji strahovi. Vjerovatno umišljam opet. I kao dijete sam umišljao. Umišljao i maštao. O sigurnosti, ljubavi, bezbrižnoj igri, o svojoj sobi, porodičnom ručku, o računima, plati, o očevoj ishrani, o majčinim haljinama, o sestrinoj užini… Gutam gorku pljuvačku, stresam se i prepuštam se jecaju. Ridam… Pustio sam se.

Živio sam u ubjeđenju da je snaga nikada se ne raspasti. Da su suze i strahovi razočarenja. Sada znam, da je snaga u umijeću sastavljanja. Ja nisam komad mesa, porculanska lutka ili roba s greškom. Ja nisam nikoga razočarao.

Emocije čine da se osjećam živim, ranjivost čini da se osjećam čovjekom. I ne postoje dobre ili loše, sve su prirodne, baš kao djeca i snijeg sa početka ovog teksta. Ja se ne želim izvještačiti, mehanizovati ili isprogramirati da bih postao društveno-emotivno prihvatljiv. Ja ne želim biti podoban, baš kao u onom mitu o Prokrustu i njegovoj postelji, gdje su se ljudi privučeni prividno sigurnom i privlačnom posteljom uspavljivali da bi ih Prokrust poslije činio podobnim, na način da ih je rastezao ili rezao za dijelove tijela koji se nisu uklapali u veličine kreveta. Ja ne želim spavati u tom krevetu. Ne želim odbacivati svoje strahove, osjećajnost i ranjivost samo zato jer ih društvo kategoriše kao slabost. Ja sam jak i hrabar.

Pisanje je moje oslobađanje i procvat. Moje tijelo je olovka i moje emocije su tinta. Pustio sam se i ja mogu pisati.