Kratka priča autora/ice pod pseudonimom Plavac pristigla na naš kvir umjetnički konkurs Kad četiri zida postaju četiri strane svijeta.

Avgust je. Sunce je sijalo jače nego ikad. Bezvoljan i umoran ležao sam u sobi radeći doslovno ništa. Iako je avgust bio vreo i ljudi su strujali na sve strane oko mene, ja sam se osjećao jako usamljeno. Ponekad bih izašao s prijateljima, ali zaista se nije dešavalo ništa posebno. Sjećam se, bio je 18. avgust. Listao sam društvene mreže i zapazio profil nekog nepoznatog momka s jako lijepom košuljom na profilnoj slici. Vjeruj mi, čitaoče, košulja je bila presudna. Dodao sam ga i nakon kratkog vremena ušli smo u neki vid konverzacije. Nisam imao nikakva očekivanja. Pomalo razočaran prethodnim iskustvima, mislio sam da je i on jedan od onih jebivjetara koji ni sami ne znaju šta bi sa svojim životom. Zaista smo mnogo pisali. Čitava dva dana. Još uvijek nisam znao njegovo pravo ime niti bilo šta o njegovom životu, ali ono što je bilo zanimljivo jeste činjenica da je taj momak imao dušu. Koliko god da smiješno zvuči kada to kažem o nekome koga poznajem tek dan-dva i to samo preko poruka.

Nakon dva dana konstantnog pisanja samo je nestao. Nisam znao šta se dešava, niti da li sam ja uradio ili rekao nešto pogrešno. Očekivao sam bilo kakvu poruku, međutim, poruke nije bilo. Mogu ti reći da sam se osjećao pravo posrano. I tako, da izviniš, posran, pisao sam s drugaricom koja mi je predložila da izađemo naveče u klub. Ni manje ni više nego gej klub. To je bio 21. avgust. Pozvao sam jednog poznanika s nama i tako smo svi zajedno otišli u provod ili sprovod, kako za koga. Slijed događaja o kojem ću ti sada pisati i nije baš najidealniji. Ništa filmski se nije desilo u tom klubu, osim što sam se, greškom ili ne, poljubio s tim poznanikom. Tada mi se to činilo kao dobar izbor. Odlučili smo nastaviti neki vid odnosa u nadi da će se neki plamen ipak upaliti. Sada se sigurno pitaš šta se dešavalo u međuvremenu s košulja boyem kojem nisam znao ni ime. Nakon onog nefilmskog poljupca u klubu razmišljao sam da ga samo obrišem s mreža i nikada mu ne kažem šta se zapravo desilo.

Ipak to nisam učinio. Odlučio sam mu reći istinu. Nakon tri dana napisao mi je poruku i sav ushićen čekao da se upoznamo. I tada sam mu slomio krila rekavši mu kako sam se u međuvremenu smuvao i kako ipak želim dati priliku drugom liku. Mogao me je blokirati i samo nestati, ali nije. Na moju veliku sreću nije. „Samo si odlučio u kojem će pravcu teći naš odnos“, utješno mi je rekao i tako smirio demone moje savjesti. Bez obzira što sam ja tada bio zauzet, nastavili smo pisati, prijateljski. I tako dan za danom. Ubrzo smo shvatili da imamo toliko mnogo sličnosti. O mojoj tadašnjoj vezi ne bih mnogo govorio. Zamislite da riba pluta pijeskom Sahare ili tako nešto apsurdno. E to je bila ta veza.

Sada je već septembar i nalazim se u izolaciji. Ne baš tako srećan, pišem drugarici kako sam to veče u klubu napravio najveću grešku i kako osjećam da ovaj odnos ne vodi nigdje. Nefilmski partner mi piše kako mu smeta to što se ne viđamo, iako sam ja, ponavljam, u izolaciji. Ostavlja me preko poruke. Iskren da ti budem, više mi se sjebao ego nego što mi je zapravo bilo žao.

E sad kreće umjetnost. Krajem septembra sam izašao iz izolacije i došlo je vrijeme da upoznam famoznog momka s fensi košuljom. Bio sam u teatru i poslije toga dogovorili smo susret. Još uvijek nisam znao mnogo o njegovom životu. Objasnio mi je gdje da dođem, međutim, zbog moje prostorne orijentacije koja je ekvivalentna nuli, ja to nisam znao naći. Jedva sam ga sam namolio da siđe po mene. Kada sam ga ugledao, da ti budem iskren, u meni i nije bilo neke reakcije. Što se tiče fizičkog izgleda, nije bio nešto što sam ja preferirao do tada. Prišao mi je, upoznali smo se i krenuli k njegovom stanu. Energija koju je imao te noći oborila me s nogu. Kada smo došli u stan, dobro se sjećam, iz jedne od prostorija čuo se boemski glas Tome Zdravkovića što me je donekle dodatno bacilo u depru.

Veče je zaista bilo posebno. Crtali smo zajedno, pričali o životu, smijali se i životinjski jeli gumene bombone koje, igrom slučaja, obojica obožavamo. Posmatrao sam ga. U jednom momentu ustao je, zapalio cigaru i sjeo pored prozora. Tada sam shvatio da se u meni upalio plamen. Ma šta plamen, u meni je gorio pravi požar. Nekon nekoliko sati druženja morao sam krenuti kući.

Tada sam stvorio vlastiti pakao u svojim mislima. Došao sam kući, legao u krevet i naredna dva sata proveo plačući za prilikom kakvu sam propustio. Viđali smo se skoro svaki dan ili svaki drugi. A moj umni pakao bio je sve veći i veći. Znaš onaj osjećaj kad si u školi i fali ti tipa bod na testu za prolaz. Iako sam se osjećao grozno, bio sam srećan jer sam ga upoznao. Shvatili smo da smo doslovno iste osobe. Ista interesovanja, isti hobiji, iste muke… Naravno, ja sam bez blama nagovještavao i davao mu  očigledne znakove. Shvatio je on njih, ali ih je odbijao.

Nikada prije nije bio s momkom tako da mi je često pričao o svojim djevojkama. Tada bih tek umirao u sebi. Svakoj od njih htio sam počupati kosu golim rukama. Vrijeme je prolazilo i razgovarali smo o tome da li ima nade za nas. Rekao mi je da misli da nema i ono što sam uradio u klubu bio je sudbinski znak da ovaj svijet i nije baš za njega. Ja bih plakao nakon svakog susreta i zaista sam tada bio loše. Nisam ni bio svjestan koliko jedan potez može uticati na mnogo stvari u budućnosti. Bez obzira na sve, postajali smo sve bliži i bliži.

Oktobar je. Kišan i tmuran dan. Našli smo se i odlučili smo provesti sate vozajući se po kiši daleko van grada. Iako nije bilo tračka sunca na nebu, taj dan za mene bio je najsunčaniji i najtopliji. Parkirali smo na jednoj litici odakle smo posmatrali rijeku koja je tekla ispod velikih i snažnih brda. Kiša je počela padati sve jače i jače. Sjeli smo u auto i tada mi je prvi put priznao da mu se sviđam. Odmah sam uzvratio. Nismo znali kako dalje, iako smo u dubini srca bili zaista srećni. Ostavio sam mu prostora da se preispita i odluči, tako da smo se dogovorili da nećemo žuriti ni s čim.

Kroz čitav proces upoznavanja slušali smo Adele. Konstantno. Iako nismo žurili ni s čim, zagrljaji su postali znatno duži i mnogo više topliji. Kraj oktobra je, 28., četvrtak. Standardno smo se našli i odlučili smo se opet vozati malo van grada. Vani je bilo vraški hladno. Otišli smo do njegove vikendice. Nismo mogli ući jer je zaboravio ključ tako da smo se odlučili popeti na krov. Nebo je bilo savršeno. Zvijezde su sijale te noći mada one nisu bile jedine koje su sijale. Iako je vani bio minus, ja se nikada nisam osjećao toplije. Slušali smo našu Adele i, s obzirom da je bilo hladno, polako smo se približavali jedan drugom. Shvatio sam da je to pravi momenat. Prišao sam mu, svoju promrzlu ruku stavio na njegov topli obraz i poljubio ga. Osjetio sam zvijezde oko nas. Osjetio sam svako strujanje vazduha, uzdah i izdah. Leptirići koji su do tada bili mrtvi, podigli su se kao feniks iz pepela i nakon mnogo vremena zatitrali u mom stomaku.

I sada ti ovo pišem dok ga držim za ruku i znam da će ta ruka uvijek biti uz mene, u kojem god obliku se naša ljubav razvijala. Volio bih da i ti, dragi moj čitaoče, uhvatiš za ruku jednog momka u fensi košulji i da pod zvijezdama koje rado svjedoče probudiš plave leptire u svom stomaku.

Kratka priča je nastala uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Kratka priča je objavljena uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj kratke priče isključiva je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Kratka priča Zuhdije Karić pristigla na naš kvir umjetnički konkurs Kad četiri zida postaju četiri strane svijeta.

Život se nekako uvijek činio sumoran i siv. Kako su godine prolazile, prestao sam očekivati sreću, prestao sam se nadati nekom svjetlu. Uvijek su mi govorili kako bi djetinjstvo trebalo biti najsretniji period u životu jedne osobe. Bili su tako u krivu. Ne mogu da podnesem tu izreku, prezirem je. Nekad, život nema taj sretan period. Pa tako, mogu reći da do neke određene tačke u svom životu nisam poznavao sreću i radost.

Sve dotad je bila jedna tamna praznina; riječima neopisivo, tmurno i ružno. Uvijek drugačiji, uvijek posljednji. Iako je univerzalno prihvaćeno da su ljudi društvena bića, ja sam rano u svom životu odbio tu filozofiju i ugodno se prilagodio suprotnome. Razmišljao sam, zašto čovjeku treba društvo? Zašto moramo biti prisiljeni da budemo društvena bića? Kako je to uopšte moguće? Društvo i ljudi mi nisu donijeli ništa u život osim patnje i mržnje. Odrastao sam s prijetećim osjećajem da me moje okruženje polako, postepeno jede i uništava. U nekim trenucima sam se osjećao kao tumor ovog svijeta, sporo ga parazitirajući, a u drugu ruku, osjećao sam se kao da je svijet koji me okružuje jedan odvratni, crni tumor, koji mi prodire i probija u dušu, moje tijelo, život, ocrnjavajući me svojom bolešću.

Za prosječnu osobu, moja perspektiva i riječi mogu zvučati jako morbidne i destruktivne, ali za mene to više nije tako oštro i šokantno. Rano sam razvio tu gorku percepciju svijeta, živeći život iz dana u dan, bez neke bajkovite nade ili cilja. Smatrao sam se veoma nepokolebljivim u ovom načinu razmišljanja. On možda iznenađuje mnoge ljude, ali kako bi prosječna osoba reagovala i živjela kada bi u svom svakodnevnom životu doživljavala izljeve netolerancije i mržnje, indirektne ili ne, to nije važno. Ti trenuci kada osjetiš oči uperene u tebe, kada čuješ glasove koji nisu tu kako pričaju i pljuju na tebe, kada se osjećaš kao hodajuća meta. I zašto, iz kojeg razloga? Mrzim i razmišljati o tome. Možda ljudi žive za društvo, ali upravo to društvo odbacuje osobe koje ne igraju po njegovim pravilima.

Mislio sam da su moj stav i moja perspektiva jaki i nepokolebljivi. Sve dok nisam upoznao jednu posebnu dušu. Dok nisam slučajno pronašao tebe. Upoznao sam potpunu suprotnost sebi. Iako smo bili u veoma sličnim situacijama, tvoja perspektiva je bila tako blaga i optimistična, tako blaga da mi je isprve bila muka, da te nisam mogao podnijeti. Ali, ipak, moja odluka da ti pružim priliku, da prihvatim tvoju ruku prijateljstva se ispostavila jednom od rijetkih dobrih odluka koje sam donio u svom životu. Bez obzira što sam prethodno imao čvrst, nemaran stav, ne mogu reći da me mržnja nije doticala.

Osjećao sam je u svakom trenutku koji nisam provodio u samoći, kao komadiće oštrog stakla koji polako penetriraju moju kožu. Međutim, nakon što si ti došao u moj život, prijatelju najdraži, prestao sam mariti za to, kao da mi je ogroman kamen pao sa srca. Nisam više mrzio taj dio sebe koji je drugačiji. Naprotiv, zbog tebe sam uspio pronaći ljubav prema sebi, ljubav prema drugoj osobi. Vidio si stranu mene koju nisam ni znao da posjedujem, otvorio si osjećaje u meni koje sam davno odbacio i zaboravio.

Jedna stvar koju ne bih mogao nikad zaboraviti su trenuci provedeni s tobom, naše avanture i naše noći. Mislim da su svi znali, mislim da je bilo jako očigledno, ali bilo je prekasno da me bude briga za to. Nisam vidio ništa drugo i nikog drugog osim tebe. Tvoje tamne oči i kosa, tvoja prelijepa koža i tvoje nježne ruke koje su iz nekog razloga uvijek bile jako hladne. To je bio prvi put da sam osjetio kompletnu ljubav prema drugoj osobi. Imao sam tako ciničan stav prema čovječanstvu i društvu, smatrao sam ljubav običnom iluzijom i laži. Ti si mi dokazao da nisam u pravu, dokazao si mi da u ljubavi društvo i njegove takozvane norme ne znače ništa. Jedino što ima neko značenje smo ti i ja.

Ne bih nikad mogao riječima opisati nas, niti će iko ikad znati puni opseg naše ljubavi. Bili smo najbolji prijatelji, ali opet smo bili mnogo više od običnih prijatelja. Ne mogu čak reći ni da smo bili partneri ili ljubavnici ili šta već; dostigli smo nivo gdje smo bili čak i iznad toga. Kad smo se tek upoznali, bili smo dvije različite duše. U nekom trenutku, kao da smo postali jedna duša. Ti nisi moj prijatelj, moj partner, neka osoba koju volim: ti si moja druga polovica. Bez obzira na sve, tako će uvijek biti i ostati. Čak i danas, kad smo puno stariji i zreliji, znam da su nam duše vječno spojene. Čak i ako je prošla vječnost otkad sam te zadnji put vidio i zagrlio, čak i ako uopšte ne znam gdje se nalaziš i jesi li uopšte živ, i dalje osjećam tvoje prisustvo i auru, tvoju ruku u mojoj. Tvoju nježnu, hladnu ruku.

Kratka priča je nastala uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Kratka priča je objavljena uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj kratke priče isključiva je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Kratka priča pristigla na kvir umjetnički konkurs autora/ice pod pseudonimom Arijan.

Bila je to iznenađujuće topla večer za studeni. Sokakom se prosuli mirisi kestena pomiješani s mirisom drva koja plamte u ognjištima kuća zbijenih tik jedna uz drugu. Kraj večere značio je početak oduška, bar što se dječaka tiče. Iz avlija su istrčavali i slijevali se poput potoka niz uske uličice koje vode prema Neretvi. Mjesec koji se nadvio iznad Huma izgledao je kao da grli grad, posebno onu malu židovsku mahalu. Malo iznad Starog mosta, u pravcu Tare, kao bedemi, stajale su kuće židovskih obitelji. Male, uske, a pune priča. S druge strane drvenih prozora ogledao se život, ne jedan, nego njih mnogo, a svaki od njih krio je barem jednu tajnu. Život nije život, ako u svoje grudi ne urežeš barem jednu tajnu.

Iz svoje avlije izašao je Amal. Mjesečevim tragom prošao pokraj šarenih kuća, niz stepenice obrasle bršljanom, pa preko čardaka do trešnje ispod koje se pružao pogled na most. Sjedio je i pjevušio. Pjevao je i svirao u zboru, ponos i dika roditelja, ugledne mostarske gospode.

„Amal, ti si?“

„Jesam, čisto je.“

U susret mu je prilazio David, također židovski dječak, koji se sa svojim roditeljima, starijom sestrom i mlađim bratom nedavno doselio u grad, nekoliko kuća iznad Amala. Sjeli su jedan pokraj drugoga. Promatrali su most, a iznad njega kamene ljepotice koje su se nadvile poput vrbe iznad rijeke. Večer je odmicala, a oni su gotovo nepomično sjedili ispod trešnje. Pogledi su im se nerijetko susreli, bez izgovorene riječi. Samo odrazi u očima. Sjaj u očima je bio dovoljan, govorio je svim jezicima ovoga svijeta, svirao je poput najljepše violine. U sjaju očiju ugledala se ljubav. Ispreplela se stidljivo, nejasno, tiho.

„Ruke su ti hladne“, rekao je David uzevši mu ruke koje je svojim dahom grijao.

„Neka ovo bude naše tajno mjesto. Samo ti i ja“, rekao je Amal.

„Ti, ja i trešnja“, kroz smijeh odgovori David.

David i Amal upoznali su se na dan Davidova useljenja, dok se Amal vraćao iz škole. Uskoro su se počeli družiti, a dodatno ih je spojila ljubav prema glazbi. David je također postao dio zbora te su se s vremenom počeli intenzivno družiti. Amal je išao u drugi razred gimnazije, dok je David bio godinu stariji te je počeo pohađati istu.

Bili su to dani bezbrižnosti, ali i dani otkrivanja vlastite osobnosti, vlastitog tijela i vlastite seksualnosti.

Već prvi zajednički susret znali su da to nije „obični“, prijateljski susret. Amal je shvatio da je homoseksualac već u osnovnoj školi, ali do susreta s Davidom, svoju seksualnost je zanemario. David je to prvi put shvatio pogledavši Amala – oči boje Neretve, crne kovrče pogodile su ga poput strijele. Želio je da nikada ne skine pogled s njega.

Zimske večeri su prolazile, mraz je zabijelio krovove grada, zima je stegla svoj obruč, a njihove večeri ispod trešnje bile su toplije od najvruće mostarske žege. Malo pomalo, David i Amal su se počeli otvarati jedno drugom. Provodili su večeri maštajući o ljetnim praznicima, o koncertima i dalekoj Americi. U jednom trenutku željeli su da čitav svijet osvoje zajedno, a u drugom ova trešnja i pogled na grad bili su upravo njihov svijet.

Upravo se u taj njihov svijet uskoro počela navlačiti tama. Tiho, kao da hoda na prstima da je nitko ne primijeti, lukavo, s očima mraka i šljemom satkanim od zla. Korak po korak, svakim je danom bila sve bliža.

Jasmina, voditeljica zbora, okupila je sve u prostoriji, među njima i Amala i Davida, rekavši im da u gradu postaje opasno te da se prekidaju vježbe zborovanja. Značilo je to da nema okupljanja gotovo svaku večer u prostorijama glazbe, da nema igara i priča do dugo u noć. Zvukovi violine, klavira i gitare će utihnuti. Prostorijom se čulo negodovanje i pobuna.

„Ako prestane zbor, prestaje i život“, iz mase se začuo Amalov glas.

Bio je neutješan, izletio je iz dvorane u toalet kako ostali ne bi vidjeli suze u njegovim očima. David je potrčao za njim da mu pruži utjehu.

„Zbor i glazba će utihnuti, ali uskoro ćemo se opet svi ovdje okupiti, a da i sve utihne, duša će nam svirati“, tješio ga je David, dok ga je grlio i rukom prolazio kroz guste, crne kovrče. U jednom trenutku su im se pogledi susreli, usne dodirnule, kada se na vratima pojavila Jasmina.

Strah je zavladao prostorijom, Amal i David su skamenjeno stajali i gledali u Jasminu. Njihova sebično čuvana tajna više nije bila samo njihova. Milijun pitanja prolazilo je kroz te mlade glave. Što sad? Gotovi smo, svi znaju… Naši će nas ubiti…

Agoniju je prekinula Jasmina koja im je prišla i zagrlila ih majčinskim zagrljajem. Zagrljaj straha postao je zagrljaj prihvaćanja, nade i sigurnosti.

„Srce ne zna za orijentaciju, samo za ljubav zna“, rekla je Jasmina koja im je dala podršku i utjehu, oslonac na njihovom putu ljubavi.

David i Amal su tu večer sumirali utiske. Večer straha postala je večer veselja. Za njihovu vezu znala je sada još jedna jako bitna osoba u njihovim životima. Osoba koja im je tu večer otvorila neke nove vidike i poglede, da svi ljudi ne mrze homoseksualce, da postoji empatija i ljubav prema njima.

Iako je bio siječanj, za Mostar je snijeg bio pravo čudo. Upravo to malo bijelo čudo počelo je ostavljati svoje tragove po starim uskim ulicama, ogoljelim granama i na granama jedne trešnje ispod koje su sjedili David i Amal. Ruke isprepletene, obrazi ožareni mostarskom burom i šaka snova o zajedničkom životu i odlasku na glazbenu akademiju tamo negdje u Ameriku ili možda Pariz, bila je njihova okupacija tih dana.

„Jesi čuo ovo? Šta je to bilo?“

„Čini se poput zvuka puške“, rekao je David.

„Sagni se!“

Sokakom se rasula paljba strojnica poput nekih zlih dukata koji su ostavljali pustoš i tugu gdje su se god razasuli. Ispod trešnje ostali su ležati David i Amal. Nisu znali što učiniti, gdje otići i kamo se sakriti. Židovska mahala je pala. Pokosiše je ljudi ljudskog naličja, a zvjerske duše. Ostade nedovršen ručak, neiscijepana drva, ostade pas u avliji, nenapisana zadaća i nedovršeni snovi.

Amal i David nisu znali kamo otići; ako odu natrag kući znali su da neće ostati živi, morali su se nekamo sakriti. Prvo što im je palo na pamet je da bježe preko druge strane čardaka. Kada su ga prešli, otrčali su na Jasminina vrata.

„Živi ste?“ Jasmina ih je s nevjericom promatrala i prigrlila u svoje naručje i u svoj dom.

„Ni ovdje nije sigurno, kada tamo sve pročešljaju onda će gledati i ostatak grada, moram vas nekamo sigurnije odvesti“, kazala je Jasmina.

David i Amal nisu znali ništa o svojim obiteljima, jesu li živi ili mrtvi, gdje su ih odveli. Panika, strah, zbunjenost ih je preplavila. Ostali su sami, jedan uz drugog, jedina zadovoljština u tom trenutku.

Dane su provodili u podrumu kuće. Iza starih drvenih polica na kojima su bile naslagane prašnjave knjige, poneka konzerva i tegle s medom, na krevetu napravljenom od nekoliko vreća brašna i ponekim mišem koji im je tu i tamo navratio u potrazi za hranom, jer svatko vodi svoje bitke onako kako zna i umije. Jasmina im je svako malo navraćala. Postala im je poput prijateljice, sestre, majke i oca. Sate su provodili pričajući joj o svojoj ljubavi, kako su otkrili za svoju homoseksualnost. Jedni s drugima dijelili su i sreću i tugu.

„Rat se boji ljubavi. Svi ovi što pucaju su samo nesretni, svi su oni, ma koliko god imali godina, jedna malena horda dječice koja je u nekom trenutku svog života zalutala, ostala nesretna i željna ljubavi i pažnje. Oni ne čeznu za ratom, oni čeznu za ljubavlju“, govorila im je Jasmina dok im je nasipala kompot od dunja.

Amal i David su se tih dana još više zbližili. Čini se da i strah i strepnja znaju izvući nešto pozitivno. Znali su da se moraju boriti za svoj život, da ne smiju klonuti duhom i da trebaju štititi svoju ljubav. Biti židov u to vrijeme, a pritom još i homoseksualac, bilo je više nego pogubno, ali prkos i želja za životom koja je poticala ljubav davala im je snagu da izdrže sve ovo. Pa šta bude da bude.

„Dečki, budite se! Požurite, uzmite samo osnovno i idemo. Marko će vas odvesti na sigurnije mjesto. Vani je mirno i moramo iskoristiti trenutak“, govorila je Jasmina dok ih je u hladnoj noći budila i zajedno sa susjedom Markom vozila u bolje sutra. Ispratila ih je onako kako samo to Jasmina može – rastanak pun tuge i sreće, straha i nade.

„Kada sve ovo prestane, kroz mahale će se opet oriti pjesma“, govorio je David.

Te hladne večeri, dok je bura nosila snijeg pred sobom, David i Amal su nenadano pošli za svojim snovima, zahvaljujući ljudima koji su slavili ljubav.

Jednog  proljeća, situacija u gradu, ali i svijetu se počela smirivati, jednog proljeća, tamo u blizini Tare, pokraj Starog mosta probeharala je jedna trešnja, kao podsjetnik na ljubav, snove koji su postali stvarnost i na život dvoje tinejdžera koji tamo negdje ispod neke druge trešnje postaju ljudi, postaju jedno.

Kratka priča je nastala uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Kratka priča je objavljena uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj kratke priče isključiva je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Kratka priča Hanadi Smajić pristigla na naš kvir umjetnički konkurs Kad četiri zida postaju četiri strane svijeta.

Opet sam je sanjala sinoć i više nisam sigurna da li me progoni ona ili moja sjećanja na nju, ostavljena negdje u međuprostoru mog bića, pa tako odlučim skočiti ovo jutro iz kreveta i, još bunovna i neumivena, posložiti to u seharu i ovaj put tu seharu zaključati.

Martini Vinogradi, SAD, prošle godine, nekad u junu. Iako sam donedavno sjećanje uspijevala i podražiti, sad ga više i ne osjećam, al’ sjećam se još uvijek tog presjeka u koljenima. Doktori bi vjerovatno napisali ovako: „Pacijent prekriven kontuzijama u predjelu abdomena, iskrivljen u koljenima, konfuzan, riječi nepovezane“, a ja potvrđujem da mi niko nije zadao tup udarac u stomak, a noge me jesu izdale, tako da sam se savila do poda u trenutku kad je ušla.

Radila sam tad u liquor storeu na Martinim Vinogradima, a u trenutku kad je otvorila vrata bila sam za kasom zajedno s drugaricom Anom iz Begea. Moja reakcija nije ostala neprimijećena, pa kako sam ostala zakucana pogledom za onaj ogromni portal, Ana je ostala zabuljena u mene. „Aj, brate, pa tebi su se noge jebene odsekle kako je riba ušla!“ – dobaci Ana. „Pitam se da li je iko tako odlepio za mnom?“ U svakom drugom slučaju, onom gdje iole vladam sobom i vlastitim mislima, pogotovo zato jer mi je Ana bila draga, dala bih joj neki kompromitujući odgovor, ali je ovako, dok sam sva ukočena pogledom pratila kako se ona kreće po radnji, iz mene iscurio odgovor da nema šanse da se to Ani moglo desiti, jer ono majka jednom rodi.

Djevojka kojoj nisam znala ime, u međuvremenu je, kao da već unaprijed zna šta joj treba (vjerovatno jeste znala), nemarno pokupila vino s police, došla kod Ane za kasu i završila kupovinu s paklicom duhana i malim OCB rizlama. Umorna od teškog rada, sumorna od života kojem nije otkrila nijednu jednačinu, u moru promila u kojima otkriva sve i jednu – kako su portali radnje bili do savršenstva uglancani, mogla sam da je vidim kako sjeda u auto, mota cigaru, uzima cug i više nego dovoljno velik i staje na gas. Krenula sam već da kao mušice po njoj kačim svoje asocijacije i znala sam – gotovo je. Odlijepila sam totalno.

Bio je juni i tek sam počela da radim tu i upoznajem mušterije, pa mi je reakcija na nju, za koju ću ubrzo saznati da je bila poput uglancanog stakla providna, pomogla da od šefa koji se našao u neposrednoj blizini saznam da je ona tu stalni kupac i da se zove Victoria. Lijepo, pomislila sam.

Nije me slagao, dolazila je svaku noć. U od zemlje i blata prljavom kombinezonu, šatirane kose koja se presijavala ispod slamnatog šešira, sa pet-šest kila viška, za kojih poslije samo jebene Monroe mogu reći da su stajale baš kao da treba tu da budu. Teškim i bučnim pokretima spuštala bi na kasu uvijek isto: dva litra vina, paklo duhana (American Spirit, organski) i OCB rizle. Radila je kao landscaper i vjerovatno živjela na putu prema našoj radnji, pa smo joj bili obavezno skretanje na putu s posla. Pratila sam sva njena raspoloženja, čak ih i imitirala. Onako kako bi prilazila, upijala bih sumanuto zbivanja u njoj i lijepila ih po svojim facijalnim ekspresijama.

Nije bilo od pomoći neke, ali jedan dan su mi se zvijezde nasmiješile. Trideset stepeni u hladu, sunce koje bezobrazno želi prodrijeti u trgovinu i klima unutra koja prkosno odbija surađivati i ona koja ovaj put, umjesto od zemlje i blata, ulazi i unosi junsko sunce mirišući na kreme za sunčanje i čistoću u svom začeću. Na moje zapažanje da je osunčala hladni liquor store, šeretski mi je namignula šapnuvši mi ime plaže na koju se ušunja poslije pet popodne, uspješno izbjegavajući ostatak ostrva pun napaljenih bučnih klinaca, preporučivši mi je, kako reče, toplog srca.

Fora s Martinim Vinogradima je ta što je to otok bogatih, pa su većina plaža koje izuvaju iz cipela svojom ljepotom privatne i sve dok nemaš fizički dokaz u vidu lične karte koja će potvrditi da dolaziš sa samog otoka, za tebe i ostale sezonce rezervisane su sve druge – ništa, doduše, manje lijepe osim ukrašene činjenicom da ležiš i sisaš prst osobe koju ne poznaješ.

Ovako je moglo proći i ljeto, već smo ušli u pržionu jula kojeg obožavam, da to jutro (saznat ću tek kasnije da su oni bili okidač), spremajući se na posao, nisam obukla šorc triput širi nego što sam ja bila, pa sam u nedostatku vremena da se presvučem, trkom izlazeći iz kuće, pokupila tregere koje ću staviti u autobusu do posla. Tad mi se, osim zvijezda, i samo sunce nasmijalo.

Ovaj put joj nisu trebale rizle. „I love your suspenders“, procijedila je. Umjesnost mi je jača strana, znam kad, kako, šta i zašto, pa umjesto hvala, usmjeravam pogled na sebe sve dok se ne uvjerim da ih baš ja u ovom trenutku nosim, pa uspijem izustiti: „Aha, moji tregeri, spada mi šorc, pa eto, tako…“ Pomislim da će to ličiti na nešto što će upropastiti svaku šansu da pokušam nastaviti ovaj razgovor, ali Victoria iznevjerava moja očekivanja. Uzima račun koji sam joj upravo dala, naslanja se na pult, pa joj lice ne vidim od oboda šešira, te piše svoje ime i broj telefona i odlazi. Adrenalin je učinio da sjećanje na sam taj događaj brže izblijedi, ali mislim da sam poljubila račun razmazavši tintu i odjurila tražiti Anu po radnji, zaurlavši da sam dobila njen broj.

Dogovorile smo se vrlo lako: nedjeljom nijedna od nas nije radila. Ona nosi gin-tonic, ja Fireball, viski zaslađen s ekstraktom cimeta. Bočica je koštala jedva dolar, a malo ko mu se prepusti na duže staze jer od dužeg konzumiranja riskiraš sve – od ciroze jetre do sljepila, pa sam napravila šalu. Preko poruke joj nagovještavam da imam kod sebe flašu Fireballa te da još uvijek ima vremena odlučiti druži li joj se još uvijek sa mnom.

Pokupila me ispred kuće nekom olupinom od auta i stala na gas. Pored Fireballa, imala sam paket hladnog piva sa sobom, pa sam, smjestivši se u auto, odmah jedno otvorila. Ona gleda pravo, usmjerena, odmjerena u svojoj razuzdanosti, dok mi rukom koja nije za volanom daje znak da i njoj otvorim jedno. Pitam je blesavo ko će nas voziti kući ako se ona razvali, i ona mi pokazuje rukom na mene.

„Ali ja ne vozim.“

„Znam. Zato ne postavljaj ta pitanja i otvori mi pivo.“

Pričamo smjerom obrnuto od kazaljke na satu. U autu ću saznati s kakvom patologijom se bori – činjenicom da svaki momak ode kad shvati u kakav je težak alkoholizam zapala i da when a man loves a woman je samo urbani mit, jer misli da niko ne voli nikoga dovoljno kad zagusti, da ima problem s vremenom koje se pred očima rastapa u svijećama, a tek poslije da dolazi iz Bruklina, ima 35 godina i da je rođena u znaku škorpiona.

Nalazimo se na ulazu one plaže koju mi je spomenula dok sam bila za kasom. Stvarno treba propusnica. Mladi momak čila na improviziranim vratima od zavezanih šalova i tu nastupa Victoria. Ja ostajem po strani i ostavljam si užitak promatranja. Ona će momku, mangupski do neba: „Nemamo sa sobom nikakva dokumenta. Ma šta kažeš, stalno pokušavaju sezonci na istu foru? Da ti možda ne izgledam kao jedan baštovan? Ili kao da prodajem pića buržujima cijelo ljeto? Ajde, molim te. Usput, panj-dva da nemaš?“

Uzima vutru i osjetim mekoću šala dok se provlačim unutra. Na plaži smo. Najljepšoj plaži Martinih Vinograda. Zaneseno, više nego hrabro, bacam joj se u zagrljaj. Uzvraća mi.

Mamma mia, just made a fool of him, BUT MAMMA I couldn’t resist it.

Gledam u taj plavi čuperak, dok u ritmu bosonog skače, i imam osjećaj da svaki pokušaj da sad ispričam šta me u tom trenutku preplavilo izbacit će ovu priču iz tračnica na isti način na koji sam ja bila promatrajući nju. Pomažem joj, ovaj put ne izmišljajući riječi: JUUUUUUST HOW MUCH I’VE MISSED YOU.

Koliko je mekanog pijeska ispod stopala, toliko smo osjećaja isprevrtale naopačke, mrtve pijane i naduvane, pripremajući se uletjeti u more i ostaviti algama sve naše tajne. Sjetila sam se apsurdnog pokušaja Kaligule da usred nesreće koja ga je zadesila traži mjesec, znajući da je to od svih stvari koje mu se kao caru mogu prinijeti jedina nemoguća, i bila sigurna da bih ja tu noć mogla jedan uštap spustiti.

Sljedeći trenutak me skoro pa otrijeznio. Trzam se iz vlastite misli dok skidam šorc, dižem glavu i vidim nju kako stoji ispred mene, spremna se prepustiti vodi, nesvjesna da je ona upravo jedna sjekira zaleđenom moru svih drhtavica za koje sam bila sigurna da su davno zamrle. Gola je potpuno. Gola i dlakava. Moje facijalne ekspresije mogu često vrlo lako i tečno umjesto mene da pričaju, pa da bih spriječila ono što znam da ne mogu kontrolirati, gledam je pravo u oči.

Slagala bih kad bih rekla da nisam, stidljivo poput djevojčice koja će prvi put si zavući prste u gaće, pogledala je cijelu, i asocijacija koju je njena, obrasla u gustim dlakama, pička izazvala, i dan-danas čini da se osjećam kretenom kakav zapravo jesam. Na trenutak me vratila na sva moja putovanja vozom, suludim tračnicama i gustim šumama u koje su urastale, i bezbrižnosti koje su u meni izazivale. Nisam mislila o seksu. Nisam mislila ni o čemu. Bila sam djevojčica ponovo. Djevojčica pored žene od trideset i kusur godina. I po principu monkeyseemonkeydo modela, tj. ugledanja na uzore, vrlo brzo i sasvim obnažena djevojčica.

Sjećam se da sam u vodi poželjela ostati zauvijek i da sam znala da, jednom kad izađem, više ništa neće biti isto. Intuicija mi je govorila da ona osjeća isto. Nije me prevarila. Pao je debeli mrak kad su nas ralje talasa izbacile na obalu. Jedva smo našle auto u mrklom mraku, nijedna se nije sjećala gdje je ona metalik-plava olupina parkirana. Konačno, nabasale smo na auto i odvezle se do prvog bara. So mi je štipala kožu, a ja se nadala da sjećanje na ovaj osjećaj neće korozirati dok sam živa. Bar pun srednjovječnih Amera, dok trojica dekica na bini zvuče kao da će upravo silovati motornu pilu. Ne ona njih. Dekice motornu pilu, i sve to zajedno podsjeća koliko je, u stvari, Amerika seljačka zemlja – taj debakl i razbijanje flaša i glava flašama tjera nas u nešto mirniju atmosferu puba odmah do, gdje se smještamo za šank i naručujemo pivo.

Upravo napustivši jedan, drugi debakl ću napraviti ja, pa i ne dočekavši da mi pivo stigne, izbezumljena od nje i bolesna od sebe, prvi put u životu tako direktna, govorim joj k’o iz topa: „Nestalo mi je daha kad sam te prvi put vidjela.“

„Vidjela sam.“

Smije se. Smijem se i ja. Stiže pivo i nazdravljamo u to ime. U kakvo ime? Ime njene pobjede ili ime moga poraza? Svejedno, i dalje se smijem. Razgovor se odmotava i ja zaboravljam šta sam upravo pomislila.

Ostatak noći kružimo ostrvom u njenom autu. Nemamo nekog izbora – posjeduje samo jedan CD, onaj od Radioheada. Ona pjeva iz sveg glasa. Ja opet posmatram.

U svitanje me ostavlja pred kućom. Čak i da nisam smještaj dijelila s još dvanaestero ljudi, ne znam bih li je pozvala unutra. Bila sam kao zmija koja je upravo progutala izabranicu svog života i potrebno joj je devet mačijih života i još toliko zmijskih kožica da ih provari. Zagrlile smo se i sve što sam čula jesu tragovi točkova koji su zaparali cestu nakon što je odjahala u novi dan.

U liquor storeu smo se vratile na početak. Vino, paklica duhana, rizle. Par pogleda. Presjek u koljenima svaki put kad uđe. Nesvjestica kad izađe.

U međuvremenu sam se vratila u Sarajevo i na sve načine pokušavala je naći. Puno mi je pomoglo što znam da se zove Victoria i dolazi iz New Yorka. Imam njen broj koji isto tako puno pomaže – poruke s naših mreža vjerovatno nikad ne bi došle. Nisam ni pokušavala, ne znam ni šta bih joj napisala. Sjećam se da mi je, ležeći na plaži, pijući gin onako kako ja pijem čaj od kamilice – ne trepnuvši, rekla da će jednog dana doći u Sarajevo. Možda je zbog tog obećanja tražim i preturam svaku moguću mrežu koja će naći jednu jedinu Victoriu u New Yorku, kojih ukupno ima dvije, vjerovatno.

Ili je tražim da joj kažem da sam se to jutro, kad me ostavila pred kućom u kojoj sam stanovala, između ostalog, s bivšom djevojkom i još jedanaestero ljudi, tiho ušunjala na vrata pazeći da ne probudim nikoga, i zatekla upravo bivšu kako me zabrinuto čeka jer Martini Vinogradi nije bio mjesto na kojem možeš zaglaviti, a moj se mobitel odavno ugasio i, ne objasnivši ništa, dala joj veliki poljubac u čelo, poljubac keksa i mlijeka i, poput svilene bube, lagana poput pera, krenula putem svoje sobe, tek jedva naglas pjevajući: What the hell I am doing here – I don’t belong here, istinski vjerujući da ću se opet znati jednom tako (pre)pustiti.

Ili je, pak, tražim da joj kažem da je u moj American Dream uspjela stati jedna žena Victoria; jedna mala pobjeda i mnoštvo velikih poraza, kao i obično.

Ne znam.

Kratka priča je nastala uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Kratka priča je objavljena uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj kratke priče isključiva je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.